Je li moguće o najtraumatičnijim razdobljima ljudske povijesti stvoriti umjetničko djelo koje je u principu komedija? Slična pitanja prije su izazivala žučne polemike…Jedan od najvećih gubitnika ovogodišnje dodjele Oscara, možda i najveći uz sjajnog “Irca” Martina Scorsesea, – ako uzmemo u obzir kvalitetu filma i broj dobivenih kipića, bio je film “Jojo Rabbit” novozelandskog redatelja Taike Waititija. Film je imao šest nominacija, a jedini Oscar koji je dobio bio je onaj za adaptirani scenarij, koji je dobio sam redatelj.
KOLUMNU PIŠE Josip Mlakić
Film je nastao na osnovi romana “Caging Skies” američko-novozelandske spisateljice Christine Leunens. Ipak, ono po čemu je ovaj film prepoznatljiv, uloga Adolfa Hitlera, kojeg ne baš toliko uvjerljivo glumi sam Taika Waititi, ne postoji u spomenutom romanu nego je riječ o ideji samog scenarista, odnosno redatelja. Film “Jojo Rabbit” u najkraćem bismo mogli opisati kao komediju koja ismijava antisemitizam u nacističkoj Njemačkoj posljednje godine Drugog svjetskog rata.
Je li moguće o najtraumatičnijim razdobljima ljudske povijesti stvoriti umjetničko djelo koje je u principu komedija? Slična pitanja prije su izazivala žučne polemike, sve do pojave filma “Život je lijep” Roberta Benignija, koji je radnju svoje potresne komedije-drame smjestio u nacistički koncentracijski logor. Film je snimljen 1997., i možemo reći da je upravo taj film razbio dugogodišnji tabu u tom smislu, iako je i ranije postojao cijeli niz filmova koji su na humoran način govorili o Drugom svjetskom ratu, primjerice remek-djelo Jirija Menzela “Strogo kontrolirani vlakovi” iz 1966., koji je nastao na osnovi podjednako genijalnog romana Bohumila Hrabala. U književnosti su, za razliku od filma, ti tabui srušeni mnogo ranije.
Cijeli je niz crnohumornih komedija koje tematiziraju najtraumatičnija razdoblja ljudske povijesti, od kojih ću izdvojiti dva meni najdojmljivija: roman “Kvaka 22” Josepha Hellera i “Klaonica pet ili dječji križarski rat” Kurta Vonneguta.Ovaj drugi roman ima cijeli niz dodirnih točaka s filmom “Jojo Rabbit”. Vonnegut Drugi svjetski rat prikazuje iz perspektive nezrelih američkih vojnika, “djece”, koja su iz svojih mirnih beskonfliktnih svjetova bačena u klaonicu Drugog svjetskog rata. Isto to u većem dijelu svog filma prikazuje Taika Waititi, jedino što se kod njega radi o pogledu s druge strane, iz perspektive brutalno indoktrinirane njemačke djece.
Sve je u ovom filmu na neki način pomaknuto, iščašeno, od izbora glazbe pa do same teme, kakvu baš ne očekujemo od jednog novozelandskog redatelja. “Jojo Rabbit” počinje arhivskim snimkama masovne histerije na Hitlerovim skupovima, koju kao glazbena podloga prati pjesma Beatlesa “Komm, gib mir deine Hand”.
Riječ je o pjesmi sa singla koji su Beatlesi snimili 1964. na njemačkom jeziku (uz ovu pjesmu na snimljenom singlu se nalazi još “Sie liebt dich”. To su njemačke varijante pjesama “Come, Give Me Your Hand”/“She Loves You”).
“Dojmila me se sličnost između histerije gomile na Hitlerovim skupovima i bijesa na koncertima Beatlesa”, izjavio je jednom Waititi pojašnjavajući svoj odabir glazbe.
Waititi je od samog početka želio koristiti modernu glazbu, koja nije u skladu s vremenom o kojemu film govori, što je dosad već mnogo puta viđeno na filmu. To je nešto što je jedan od prepoznatljivih filmskih postupaka Quentina Tarantina, koji je, primjerice, u svom vesternu “Mrska osmorka” koristio pjesmu “Apple Blossom” grupe The White Stripes. Ili pjesmu “Cat People (Putting Out the Fire)” Davida Bowieja u filmu “Nemilosrdni gadovi”, čija se radnja odvija tijekom Drugog svjetskog rata.
Pored Beatlesa, Taika Waititi u ovom filmu koristi glazbu Toma Waitsa, Roya Orbisona, Davida Bowieja…
Posebno je dojmljiva završna scena filma, u kojoj je Waititiju kao glazbena podloga poslužila Bowiejeva pjesma “Heroes”. Taika Waititi, pravim imenom Taika David Cohen, rođen je 1975. na sjeveru Novog Zelanda.
Otac mu je bio Maor, zvao se Te Whānau-ā-Apanui, farmer koji se ujedno bavio umjetnošću, dok mu je majka, učiteljica, europskog podrijetla, potomak ruskog Židova i majke Irkinje.
Waititijevo podrijetlo zasigurno je igralo presudnu ulogu u odabiru teme, ako uzmemo u obzir da su Maori živjeli neku vrstu društvene izopćenosti, poput Židova u nacističkoj Njemačkoj, doduše niti izbliza s tako radikalnim posljedicama kao što je to slučaj sa Židovima. Zbog svoga podrijetla Waititi se voli predstavljati kao “polinezijski Židov”.
Na ovom filmu još se jednom pokazalo koliko je neraskidivo povezano umjetničko djelo i autobiografsko te kako je teško odijeliti jedno od drugog i kako prikazivanje svijeta bazirano na “tetoviranju vlastite kože” gotovo u pravilu daje vrhunske rezultate. Film prati život desetogodišnjeg dječaka Jojoa Betzlera, koji dobije pogrdni nadimak Zec (Rabbit) jer se jedne prilike nije usudio zadaviti živog zeca na obuci nacističke mladeži posljednje godine rata.
Dječaka glumi Roman Griffin Davis. Dječak ima dva prijatelja, od kojih je jedan stvarni, Yorki (Archie Yates), a drugi imaginirani. Waititi prijateljstvo Yorkija i Rabbita gradi po uzoru na Marka Twaina. Rabbitov imaginirani prijatelj je ni manje ni više već Adolf Hitler, s kojim dječak neprestano razgovara u svojoj sobi.
Od poznatijih glumačkih imena tu su ponajprije sjajna Scarlett Johansson, koja glumi dječakovu majku Rosie i koja je bila nominirana za Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu, kojega, nažalost, nije dobila, te Sam Rockwell, koji glumi stupidnog i površnoga kapetana Klenzendorfa, čija je metamorfoza iz neodgovorne budale u neku vrstu heroja u jednoj od završnih scena filma naprosto maestralna.
Dječak Jojo Rabbit je uvjereni nacist temeljito isprana mozga, iako je njegova majka Rosie pripadnica ilegalnog antifašističkog pokreta otpora, koja na tavanu kuće u kojoj žive skriva židovsku djevojčicu Elsu (Thomasin McKenzie), u kojoj istodobno vidi i svoju preminulu i neprežaljenu kćer Inge. Dječakova majka jedini je tragičan lik u ovom filmu, a način na koji ga je odglumila Scarlett Johansson naprosto fascinira.
Dječakova uvjerenja, na užas njegova “mentora” Adolfa Hitlera, postupno se mijenjaju kad se zaljubi u Elsu. Posebno su dojmljive završne scene filma, kad američka i ruska vojska oslobađaju gradić u kojemu Jojo Rabbit živi. Upravo taj dio neodoljivo podsjeća na neke scene iz spomenutog romana Kurta Vonneguta.
Nekoliko scena iz ovog filma ima antologijski potencijal, a hoće li one u današnjem vremenu biti prepoznate kao takve, krajnje je upitno.Prema mojemu mišljenju neće, što je samo jedan od simptoma bolesti suvremenog društva. Unatoč tome jedna od tih scena se po svemu izdvaja, i po mojemu mišljenju usporediva je s Kubrickovim “pogledom od tisuću koraka” iz “Full Metal Jacketa” ili sa Scorseseovim “Govoriš to meni?!” iz “Taksista”. O čemu se radi?
Dječak, naime, za potrebe nacističke propagande piše antisemitski pamflet. U jednom trenutku traži od Else da mu pomogne, da mu pojasni “gdje žive Židovi” (Židovi u dječakovu ispranu mozgu imaju rogove, rep i jedu malu djecu, kako ih uče na obuci). Djevojčica na list papira nacrta dječakov portret, a ispod toga napiše “glupa glava”, čime mu zapravo želi reći da Židovi, onakvi kakvim ih je prikazivala nacistička propaganda, žive isključivo u ispranim nacističkim mozgovima.
wpDiscuz