Postoje trenuci u životu kada riječima oštrijim od noža sami sebi podrežemo krila. Takvi trenuci ne biraju ni mjesto ni vrijeme, a kamoli publiku. Anna Dujić, kći moćnog HDZ-ovca i šefa Hrvatskih šuma, Nediljka Dujića, napravila je upravo to. U trenutku bijesa, izgovorila je rečenicu koja će vjerojatno ostati zapamćena kao njezin najveći životni teret.
Kad je viknula vatrogascima kod Skradina da su “nakaze”, nije vjerojatno ni sanjala koliko daleko će taj trenutak odjeknuti. Nije joj to trebalo. Nitko ne treba te trenutke kad u afektu povrijedi ljude koji riskiraju svoje živote za sigurnost drugih. Ali ponekad, kao da se u jednoj sekundi sve skupi – privilegije, život pod staklenim zvonom moći, nesposobnost da se odvoji privatno od javnog – i sve pukne u par riječi koje bole više nego što možemo zamisliti.
Taj ispad neće nestati. Ona možda nije javna osoba, ali kad nosiš prezime koje je sinonim za privilegije i kad iznajmljuješ stan koji si kupila za bagatelu – stan kojeg je država prodala po cijeni koju prosječni građanin ne može ni sanjati – svaka tvoja riječ postaje teža. Svaka tvoja uvreda pada dublje. U očima ljudi koji svakodnevno ginu za opće dobro, jedna nepromišljena izjava može značiti kraj svakog pokušaja da te shvate kao običnu, privatnu osobu.
Vatrogasci nisu samo zaštitnici požara, oni su simbol zajedništva i solidarnosti. U zemlji koja je prošla toliko tragedija i koja svako ljeto strepi nad prirodnim katastrofama, oni su narodna vojska, ljudi koji nemaju luksuz nepromišljenih riječi. I u tom trenutku, Anna Dujić nije samo uvrijedila njih, ona je uvrijedila sve nas koji gledamo na njih s poštovanjem i zahvalnošću.
Kći je možda željela ostati izvan očiju javnosti, daleko od reflektora kojima je njezin otac obasjan već desetljećima, ali taj trenutak je donio rečenicu koja će se zalijepiti za njezino ime kao pečat nepromišljenosti. Bez obzira na stanove, kvadrate, iznose i povlastice, ta izjava “nakaze” mogla bi postati njezin životni sinonim. I svaka sljedeća rečenica, svaki pokušaj ispravka, bit će samo povratak na tu nesretnu rečenicu.
Ovaj ispad može biti i lekcija – lekcija o odgovornosti riječi, bez obzira na tvoj status, ime ili obitelj. Jer kad jednom baciš kamen, teško ga je vratiti, a kad jednom izgovoriš uvredu, ona postaje dio tvoje priče. A priče, kao što znamo, dugo se pamte.
Emina Zanki l poskok.info