Na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti vlada nečekivani optimizam i u svakom ateljeu osjećaju se pozitivne vibracije. Premda su svi studenti s kojima smo razgovarali svjesni ozbiljnosti ekonomske situacije u zemlji i nepovoljne klime na hrvatskom tržištu umjetnina, te osjećaju strah od napuštanja Akademije, vrlo su samouvjereni i vjeruju da će nakon završetka školovanja moći živjeti od umjetnosti.“Vrlo sam optimistična, s povjerenjem gledam u budućnost i ne dopuštam da me išta slomi”, kaže studentica likovne kulture Petra Šabić, koja svojim stavom objedinjuje mišljenje nove generacije studenata ALU.
Oni su okrenuti prema budućnosti i vjeruju da će im globalizacija i razne online platforme na kojima mogu predstaviti svoje radove inozemnim kupcima omogućiti prodor u svijet. Također vjeruju, kao Lucija Žuti, da je probijanje na likovnu scenu pitanje osobnog angažmana.
“Premda Hrvatska nije idealna zemlja, pogotovo ne za umjetnost, iznimno je inspirativna, problemi i neprilike mogu nas nadahnuti za umjetničko djelo.Osim toga, naše zanimanje je toliko kreativno da trebamo sami stvarati poslove”, savjetuje Lucija Žuti.
Mnogi od njih već su sudjelovali na prodajnoj studentskoj izložbi Cash & Carry, koja se tradicionalno priređuje u prosincu u Meštrovićevu paviljonu. Na toj izložbi cijene su se kretale od 400 do 21.000 kuna, a radove su kupovali i kolekcionari, nadajući se da će svoje kolekcije obogatiti djelima budućih likovnih zvijezda.
Petra Šabić ima vrlo osebujan likovni izričaj, u kojem se prožimaju umjetnost, književnost, astrofizika, indijska filozofija, japanski minimalizam, ezoterija, alkemijski procesi i psihoanaliza, tako da je još u vrijeme studija ostvarila dobre kontakte s kolekcionarima. Mentorica joj je Gordana Bakić i već tri godine izlaže i prodaje svoje radove. Svoj mistični svijet pokazat će na samostalnoj izložbi u rujnu u Galeriji Studentskog centra.
“U svojim radovima referiram se na svoju unutrašnju stvarnost tako da se u njima odražavaju indijska filozofija i psihoanalitički tekstovi, primjerice Carla Junga. U radu koristim ikonografiju s dosta simbola, koji su moja viđenja arhetipa, univerzalnih pojava koje primjećujem u svijetu ili pronalazim u svakodnevici. Također upisujem svoje misli i zabilješke, recimo o fenomenima svemira. Naime, htjela sam studirati astrofiziku, pa na slikama povezujem duhovne dimenzije iz ta dva područja – umjetnosti i svemira”, ističe mlada umjetnica.
Petra Šabić s dvije kolegice dobila je Rektorovu nagradu za projekt Ciklus kreativno-umjetničkih radionica UMMA – umjetnička mama – u suradnji s Dječjim domom Zagreb i štićenicama Majčinskog doma Zagreb, a izlagala je u Galeriji Šira, Laubi i nekim drugim galerijama. Kako vidi sebe za deset godina? “Vidim se okružena knjigama, slikama i znanjem. Želim sva nova stečena znanja povezati s umjetnošću u kojoj nalazim svrhovitost svog bića”, kaže Petra Šabić.
Mia Matijević, njezina kolegica s istog odjela, smještenog u pitomom parku na Jabukovcu 10, još je u Školi primijenjene umjetnosti, smjer grafički dizajn, s kolegicama dizajnirala majice, torbe i plakate za pomoć gladnima u Africi u sklopu projekta međunarodne udruge Marijini obroci. U klasi je Tomislava Buntaka i ona ima široki spektar interesa – svojedobno je svirala afričke bubnjeve u bendu Librica. Opredijelila se za figuraciju, pa radi portrete i autoportrete, ali jako je zanima i ljudska figura, najviše slojevitost čovjeka i sfere nesvjesnog, što pokušava izraziti različitim simbolima.
“Bitan mi je kolorizam, mislim da boje jako puno govore, pa ih koristim na simbolički način”, pojašnjava mlada slikarica, koja do sada još nije imala samostalnu izložbu, ali je sudjelovala na puno grupnih, primjerice u HDLU, Galeriji “Josip Račić”, zatim na izložbi “Akademija likovnih umjetnosti u Lisinskom”, gdje je izlagala i njezina kolegica Petra Šabić, te na izložbi “Cash & Carry”.
Trenutačno se njen rad može pogledati na izložbi otvorenoj u ponedjeljak u sklopu Festivala Indije u KD “Vatroslav Lisinski”, kojom se obilježava 150. obljetnica Gandhijeva rođenja. Je li stekla dojam da su ljudi u Hrvatskoj zainteresirani za suvremenu umjetnost, osobito mladih autora?
“Manji dio je jako zainteresiran, ali nisam sigurna pokazuju li kupci zanimanje za nas mlade zato što smo jeftiniji od renomiranih umjetnika ili zato što ih baš zanimaju naši radovi. Mislim da šira javnost uopće nije upoznata sa suvremenom umjetnošću i nema svijest o njenoj važnosti”, ističe te naglašava da bi upravo mladi umjetnici trebali što više promovirati suvremenu umjetnost u javnosti. Zbog toga pokušava biti što aktivnija na zagrebačkoj likovnoj sceni.
“Kad vidite da se netko zainteresira za vaš rad, onda vaš trud i vrijeme dobivaju smisao”, ističe Mia Matijević. Nakon diplome svakako bi željela ostati u umjetničkim vodama i baviti se slikarstvom ili nekom srodnom vrstom umjetnosti.
“Pojedinci uspijevaju i u Hrvatskoj, ali većini nije lako. Zato treba iskoristiti sve benefite digitalnog doba i putem interneta prezentirati svoje radove, što više izlagati, sklapati poznanstva i stjecati važne kontakte. Dakle, biti što vidljiviji, tako da ih zapaze i potencijalni kupci iz inozemstva. Ne smijemo se ograničavati samo na Hrvatsku!”, ističe.
Nikolina Žabčić studira animirani film, međutim, na nju je presudno utjecao ilustrator i profesor Svjetlan Junaković, tako da je prije dva mjeseca počela za Školsku knjigu ilustrirati eksperimentalne udžbenike za hrvatski jezik i književnost. “Premda u narudžbi dobijem smjernice, imam potpunu umjetničku slobodu, no ipak pazim da te ilustracije ne budu previše apstraktne jer su udžbenici namijenjeni djeci u osnovnim školama”, kaže dodajući da u ostalim radovima stvara maštovite priče s malim ljudskim likovima i nadnaravnim elementima, kao što je crtež vlaka koji ide prema nebu, kojima izražava svoj unutrašnji svijet.
Ističe da teži koloru jer se voli poigravati bojama. I ona je izložila rad na izložbi u sklopu Festivala Indije. Grafičarka i profesorica Mirjana Vodopija ističe kako nastoji motivirati studente da pronađu svoj vlastiti put. “Jako su vrijedni i uglavnom sam zadovoljna njima – raznoliki su, puno istražuju i čitaju, a najvažnije je što još u vrijeme studija počinju izlagati i javno djelovati, stječući dragocjena iskustva, tako da nakon diplome nisu izgubljeni”, kaže Mirjana Vodopija.
Lucija Žuti studira grafiku i u svojim radovima često se na ironičan način bavi društvenim pitanjima. “Jedino tako mogu pridobiti pozornost ljudi, a možda ih i osvijestiti”, kaže.
Do sada je imala dvije samostalne izložbu, jednu u Laubi, a drugu, “Križni put umjetnika”, u Galeriji VN. U tom projektu istraživala je odnos institucije i umjetnika, pokušavajući istražiti koliko su institucije spremne surađivati s umjetnicima, a umjetnika je usporedila s Kristovom mukom.
“U sklopu projekta napravila sam i performans hodanja križnim putem. Prvo sam uputila molbu značajnim umjetničkim institucijama u Zagrebu, od galerija do Ministarstva kulture, tražeći od njih odobrenje da jednu od postaja križnog puta umjetnika, odnosno križ s natpisom, koji sam ispisala vlastitom krvlju, postavim ispred njihove zgrade na jedan dan. Noseći križ, prikazala sam muku koju umjetnik mora proći u komunikaciji s institucijama, kustosima, povjesničarima umjetnosti, galeristima i kritičarima, koji su u superiornom položaju jer predstavljaju moć, te da komunikacija postaje najteži, ali i najdragocjeniji dio stvaralačkog procesa”, kaže.
Sad priprema izložbu u Galeriji SC pod nazivom “Umjetnost za religiju”, gdje će se baviti pojmom umjetnosti kao svojevrsne religije. Polazi od Marxove teze da je “religija opijum za narod”, pa u skladu s tim je i umjetnost opijum za umjetnika i publiku.
“Tom izložbom radova u vosku htjela bih ukazati na kult štovanja umjetničkog djela, kojim se mase opijaju te kao publika dolaze u galerije. Također ću se na ironičan način poigrati materijalnom stranom religije. Posjetitelji će moći kupiti svijeću i zapaliti je ispred nekog rada, čime će odati počast umjetničkom djelu”, ispričala nam je mlada umjetnica.
Aspiracije Tina Samaržije, studenta treće godine grafike u klasi Roberta Šimraka, najviše se vrte oko tradicionalnih tehnika, a najčešće ga inspiriraju emocije i životna iskustva. “Svatko se na svoj način nosi s teškim situacijama u životu, a moj način je likovnost”, kaže Samaržija dodajući da mu dodatnu inspiraciju daje i prof. Šimrak, koji svoje studente potiče i motivira ne samo savjetima nego i putovanjima, na kojima su sudjelovali s raznim projektima.
Primjerice, prošle jeseni bili su na likovnoj koloniji u Čakovcu, a sa Svjetlanom Junakovićem surađivali su s Večernjim listom na projektu Hrvatska 2078. godine. Sudjelovali su i u realizaciji dječje opere “Brundibar”, nastale u spomen na holokaust, za koju su grafičari s ALU dizajnirali plakat i grafički dizajn, a slikari scenografiju.
“Sad se pripremamo u suradnji s grafičarkom Melindom Ševčić za program ukrašavanja bolničkih zidova muralima, a surađujemo i s jednim kineskim sveučilištem”, kaže.
Bez obzira na brojna praktična iskustva Tin Samaržija sumnja da će itko do njih, s obzirom na situaciju u zemlji, osobito u kulturi, moći živjeti samo od arta.
“Ako napravite platno od 2×2 m, ne možete ga prodati za kikiriki, tj. 500 kuna, jer ste u taj rad uložili puno truda i emocija. Srećom, imamo mogućnost da se bavimo primijenjenom grafikom, od dizajna do plakata, tako da možemo od osam do tri biti grafički dizajneri u nekoj agenciji, a nakon toga ono što zapravo jesmo – likovnjaci”, zaključuje Tin Samaržija dodajući da im upravo fakultativni projekti na ALU omogućuju izlazak na scenu i tržište, dakle, vidljivost i infiltriranje u likovne pore, što pak pridonosi gradnji njihova kredibiliteta.
O tim novim strujanjima na ALU svjedoči Danko Friščić, prodekan za međunarodnu i međusveučilišnu suradnju, koji kaže da sve više rade na međunarodnim projektima, interdisciplinarnosti i multimedijalnom pristupu kako bi studentima otvorili mogućnosti za što snažniju komunikaciju s drugim umjetničkim područjima i znanošću.
Već surađuju s PMF-om i Hrvatskim botaničkim društvom, jer žele, kaže, pokazati široke mogućnosti kreativnog spajanja umjetnost i znanosti te razbiti predrasudu da slikarstvo, grafika i skulptura imaju samo dekorativnu svrhu. U Šimrakovoj klasi je i Borna Ivanuša, student treće godine grafike, koji je trenutačno “malo prešao na slikarstvo”.
“Od trećeg razreda srednje škole bavim se autoportretima, ali preko njih komentiram i društvenu stvarnost i političke teme”, kaže. Što ga je privuklo slikarskoj tehnici? “Nedostajalo mi je boje u grafičkim radovima”, pojašnjava dodajući da smatra da sebe može više i bolje izraziti koloritom. To je vidljivo na njegovim zabavnim slikama, zapravo autoportretima, koji su inspirirani likovima iz omiljenih crtanih filmova, kao što su Miki Maus, Popaj i Simpsoni.
“U svaki taj lik iz crtića upisujem svoje predimenzionirane oči i usta, a njihov izraz ovisi o mom raspoloženju i doživljaju tog lika”, kaže Ivanuša dodajući da velikim zubima, između ostalog, izražava svoj intenzivni karakter. Na kiparskom odsjeku svoje radove predstavila nam je Ana Maria Maravić, studentica četvrte godine male plastike i medaljerstva u klasi Damira Mataušića, koja je već sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi, primjerice u Galeriji Šira, Pikto u Branimir centru te u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu projekta Baunet, a uskoro će imati samostalnu izložbu u Knjižnici Marije Jurić Zagorke.
Najviše voli raditi u prirodnim materijalima, kao što su terakota, metal, plemenite kovine i staklo. Pokazuje nam mobil “Skriveni par”, napravljen u porculanu, koji prikazuje mnoštvo prolaznika među kojima se nazire zaljubljeni par.
“Inspirira me ljubav, ali istražujem i položaj pojedinca u masi i utjecaj mase na pojedinca”, kaže, objašnjavajući da su njeni radovi sastavljeni od puno malih segmenata koji čine cjelinu. U njima govori o usponima i padovima, o preprekama u životu. “Zato su moji radovi povezani s plesom i melodijom jer život doživljavam kao melodiju koja ide gore-dolje i mi plešemo unutar toga. Također, u radove usađujem bilje”, kaže.
“Staklo je jako zanimljiv medij”, kaže otkrivajući nam da je u sklopu vrlo popularnog izbornoga kolegija Tehnike i umjetnost stakla, osnovanog prije 17 godina na ALU, realizirala projekt “Planktoni”, koji je predstavila u Dubrovniku.
“Za sada nemamo odgovarajuću tehnologiju jer je puhanje stakla vrlo skup, složen i dugotrajan proces. Studentima smo omogućili da na malom plameniku mogu puhati male forme”, kaže profesor stakla Anton Vrlić dodajući da dodatna iskustva stječu tijekom trodnevne terenske nastave u Muzeju stakla u Zadru, gdje se studenti temeljito upoznaju s tehnikama kao što su graviranje, poliranje, vitraj, taljenje stakla u kalupima, toplinska obrada i hladna dorada.
“Ako imate dobar plan i uporno ga slijedite, možete uspjeti”, samouvjereno tvrdi Ana Maria Maravić zaključujući optimistično da se mladi umjetnici mogu baviti nakitom, modom i dizajnom. Dakle, imaju široko polje djelovanja.
wpDiscuz