AKO IZETBEGOVIĆEVI „ASKERI“ OPET KRENU: Hrvati Središnje Bosne bit će, opet, prvi na udaru

„Slavna i časna Armija BiH“ nigdje nije pokazala svoje zločinačko lice kako je to učinila u Središnjoj Bosni ili kako to voli reći, Bakir Izetbegović, “Armija BiH ne samo da nije činila zločine nego ih je sprječavala“.  O tome kako je tzv. Armija BiH spriječila  zločine nad hrvatskim civilima u Središnjoj Bosni najbolje svjedoče bivši pripadnici Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, odnosno, Zbornog područja Vitez koji su ovih dana proslavili 26. obljetnicu osnutka.

Iako su bošnjačko-muslimanski mediji, ali i oni strani još od rata pa do danas kreirali potpuno lažan i neutemeljen narativ o prostoru Središnje Bosne, činjenice su, ipak, neumoljive, ma koliko ih se svih ovih godina pokušavalo iskrivljavati.

Prostor Središnje Bosne snage tzv. Armije BiH gotovo godinu dana su držale pod opsadom, a hrvatsko stanovništvo bez vode, električne energije, hrane i medikamenata. Hrvatima je bilo onemogućeno liječenje u zajedničkim bolnicama u Bugojnu, Travniku i  Zenici. Jedina zdravstvena ustanova kojom su Hrvati raspolagali  formirana je  u crkvi sv. Duha u Novoj Biloj.  Ratna, franjevačka i improvizirana bolnica tijekom svog vremena agresije i opsade  nalazila se na meti snajperista tzv. Armije BiH, a ranjenici i pacijenti bivali dodatno ranjavani od njihovih granata.

Podlim interpretacijama muslimanskih i međunarodnih medija Središnja Bosna nije bila pod opsadom jer „pravo“ na opsadu imaju samo Sarajevo, istočni Mostar, Srebrenica.

Snage tzv. Armije BiH su na prostoru Središnje Bosne počinile brojne zločine protiv civilnog stanovništva i zarobljenika HVO-a.  Najmlađa žrtva u Središnjoj Bosni ubijena od  snajperista tzv. Armije BiH bila je petomjesečna beba, Andrea Jurčević u Novom Travniku. Križančevo selo – najveće stratište Hrvata u BiH, Buhine kuće, Ovnak, Dusina, Višnjica Gaj, Gusti grab, samo su neka od stratišta gdje su pripadnici tzv. Armije BiH počinili zločin.

Haaški sud je u postupku protiv hercegbosanske šestorke utvrdio kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi raselio Hrvate. Djelovanje mudžahedina u redovima tzv. Armije BiH otvoreno se, u skladu s potrebama velikomuslimanske političke strategije, ili negira ili slavi.

U sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH koji je djelovao na prostoru Središnje Bosne – današnjih Županija Središnja Bosna i Zeničko dobojska, gdje je djelovala i Operativna zona HVO-a Središnja Bosna, krvave tragove svojih zločina ostavljali su mudžahedini i pripadnici 7. muslimanske brigade, ili kako su se sami nazivali „Allahove vojske“.

Mudžahedini i borci 7. muslimanske brigade tzv. Armije BiH počinili su pokolje nad Hrvatima u selima Bikoši, Ovnak ( strijeljanje), Kiseljak i Željezno polje kod Žepča, Buhine kuće, Križančevo selo, Dusina. U brdima iznad Travnika formiran je i prvi mudžahedinski kamp u hrvatskom selu Orašac gdje je zarobljenom srpskom civilu, Dragoljubu Popoviću, odrubljena glava u ritualnom islamskom obredu.

Na prostoru Središnje Bosne preko 100  hrvatskih civila ubijeno je u ritualnim obredima mudžahedinski boraca. Mudžahedinski kampovi i centri za obuku, osim u Travniku, bili su Visokom, Kaknju, Zenici, Bugojnu i Fojnici.

„Humanitarci s Bliskog istoka“ dobili su državljanstva BiH nakon 1995. godine, SDA-ovci, od Šemsudina Mehmedovića, Hasana Čengića, bivšeg reisa Mustafe Cerića, neki su od najzaslužniji ljudi za njihov ostanak u BiH i stjecanje državljanstava.

Mudžahedinski borci, 7. muslimanska brigada – odnosno 3. korpus tzv. Armije BiH uništavao je katoličke crkve, zarobljavao svećenike i časne sestre, poput Ljubice Šekerije u travničkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja gdje su je, između ostalog, mudžahedini natjerali da gazi križ.

Veliki broj svećenika i časnih sestara bio je zarobljen u logorima tzv. Armije BiH, a neki od njih su i ubijeni poput fojničkih fratara, fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića čijeg su ubojicu Alija Izetbegović, a potom Ejup Ganić pomilovali i oslobodili.

S prostora županija Zeničko-dobojske i Središnja Bosna  protjerano je 110 tisuća Hrvata. Opljačkano je i spaljeno gotovo 12 tisuća hrvatskih kuća i druge imovine, devastirano i uništeno 67 crkva, 74 katoličke kapele, 41 prateći crkveni objekti, devastirana dva franjevačka samostana, a minirano čak 71 katoličko groblje.  140 000 Hrvata u enklavama Lašva, Lepenica i Žepče branilo je 15 tisuća vojnika Zbornog područja protiv 80 tisuća vojnika tzv. Armije BiH.

Rukovodstvo tzv. Armije BiH na prostoru FBiH formiralo je 331 logor, od kojih je 238 bilo na prostoru Središnje Bosne, a kroz njih je prošlo gotovo 10 tisuća Hrvata. Oni koji se posebno ističu po muslimansko-mudžahedinskom teroru su zenički KPD i Muzička škola, bugojanski stadion Iskra, zgrada gimnazije, salon namještaja Slavonija, zgrade škole u selima Bugojčići iznad Novog Travnika, Crna kuća u Vitezu,  Mehurići itd.

Budući da se Zborno područje HVO-a Vitez borilo protiv mudžahedinskih i  boraca 7. muslimanske, pripadnika 3. korpusa tzv. Armije BiH koji su u ofenzive i akcije polazili s povicima „Allahu ekber“, njihovi zločini i način likvidacije hrvatskih civila, zauzimanje katoličkih objekata, ili primjerice, izučavanje ezana na oltaru u crkvi franjevačkog samostana u Gučoj Gori, dovoljno svjedoče i dokazuju kako je moderni džihadizam počeo upravo u Središnjoj Bosni.

Teror „humanitarnih djelatnika“ s Bliskog istoka nastavio se i nakon 1995. godine kada su na prostoru Travnika, Bugojna, Kaknja, Vareša, Zenice, terorističkim napadima, ubojstvima policajaca i i povratnika, prijetnjama, zastrašivanjem, sabotirali povratak hrvatskih izbjeglica, a i tada je muslimanski politički vrh, kao i danas negirao činjenice.

Dakle, Središnja Bosna nema „pravo na opsadu“ i njene, hrvatske žrtve, ne samo da nisu prepoznate nego su tobože sve redom bile dio nužnih oslobodilačkih operacija tzv. Armije BiH koja je morala vojnim sredstvima zaustaviti daljnju okupaciju Središnje Bosne od, ni manje ni više, srednjobosanskih Hrvata.

To što su se u tom „svetom činu“ našli i brojni Pakistanci, Afganistanci, Iračani i dr. dovoljno, valjda, ilustrira kakvo je Zborno područje HVO-a Vitez besprizorno  okupiralo vlastiti teritorij.

Hrvati Središnje Bosne prvi su, još 1996. odgovarali pred Haaškim tribunalom . Zapravo su i prve žrtve pravosudno-političkog progona  – od Tihomira Blaškića, Maria Čerkeza, Daria Kordića, Dragana Papića i dr. Pripadnici HVO-a iz Središnje Bosne pred Haaškim su tribunalom za zločine nad Bošnjacima ( Ahmići i Stupni do) kažnjeni  sa 119 godina zatvorskih kaznih, dok su Rasim Delić, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura  ukupno pred Haagom dobili 8 i pol godina i to jer nisu spriječili pljačkanje hrvatskih sela kod Vareša  i Travnika te  za  zlostavljanja u samo jednom od 58 bugojanskih logora.

Haaški je sud u postupcima protiv srednjobosanskih Hrvata utvrdio kako je „HVO vršio sustavan progon bošnjačkih civila“ i da „ako su se možda i dogodili neki zločini nad Hrvatima u Središnjoj Bosni to ne umanjuje činjenicu da je bilo etničko čišćenje Muslimana“.

Po svemu sudeći,  Hrvati u Središnjoj Bosni prve su žrtve agresije tzv. Armije BiH na prostoru današnje Federacije BiH, Operativna zona HVO-a Središnja Bosna prva se na europskom tlu borila protiv „Allahovih ratnika“ 1993. dok u 2018. cijeli svijet ratuje protiv ISIl-a i njegovih ćelija, Hrvati Središnje Bosne prve su žrtve islamskog terorizma i u ratu i nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, prve su žrtve haaškog progona, dok hrvatske žrtve u Središnjoj Bosni ni do dan danas nisu dobile pravosudnu zadovoljštinu.

Iako su pripadnici Zbornog područja HVO-a Vitez, boreći se protiv najmanje 8 puta snažnijih snaga tzv. Armije BiH i mudžahedina samo privremeno zaustavili stvaranje islamske republike u BiH, ukoliko Izetbegović i „selefije“ čiji su  neformalni pokrovitelji  SDA i dijelom Islamska zajednica, ponovno krenu u rat protiv Hrvata, Središnja Bosna će se opet naći prva na udaru.

Dnevnik.ba