Natpis “Da se ne ponovi i ne zaboravi” i ove godine ne stoji u Trusini ali zato stoji na ulazu u selo Ahmići kod Viteza, u kojem je 16. aprila prije 23 godine ubijeno 116 civila Bošnjaka. Ubijeni su kod svojih kuća, a među njima najviše je bilo djece, žena i staraca. Zločinačka akcija HVO-a odnijela je i život starice od 82 godine, dok je najmlađa žrtva bila tromjesečna beba. Ahmići su jedna od tužnijih i najružnijih priča jednogodišnjeg bošnjačkohrvatskog rata u BIH. Isto jutro kad se dogodio pokolj civila u Ahmićima, Armija BIH radi zločin nad hrvatskim civilima u selu Trusina. Tamo je ubijeno 18 civila kao i tri HVO vojnika koji su bili zarobljeni. Čovjek koji je izjavio kako u Trusini “ni kokoš ne smije ostati živa” jučer je na Sudu BIH dobio jednu godinu zatvora. Bošnjački mediji niti “nezavisna” intelektualčad koja redovno skače nakon presuda, nije se nešto naročito zgrozila tom presudom.
Dobri komšijski odnosi i suživot u Ahmićima prekinuti su tog kobnog dana u ovom selu kod Viteza. Hrvati i Bošnjaci su nekada živjeli složno, a danas i 23 godine nakon masakra u ovom selu, rane nisu zacijelile. Porodice koje su izgubile najmilije u Ahmićima ne vide prijeratni život i, kako kažu, neće ga biti. Komšije i prijatelji sa kojima su rasli danas su za njih samo stranci piše Klix.
Dobri komšijski odnosi i suživot u Trusini nikada nisu prekinuti . U Trusini se uopće danas i ne živi, tako da sloge zapravo i ne nedostaje, a danas i 23 godine nakon masakra u ovom selu, rane su potpuno zacijelile budući da nisu niti otvarane. Drugim riječima Trusina se nije ni dogodila.
Patriotski mediji u “ravnopravnoj” BIH, Trusinu su prešutjeli, kako svih ranijih godina, tako i danas, zločin se zaboravio, potisnuo se i ljudi su krenuli nekako naprijed. Potisnusta svijest o zločinu Armije BIH , dala je ljudima šansu da krenu naprijed, zločin koji se ne zaboravlja, iznova otvara stare rane i Ahmićani ostaju u tamnici vlastite traume.
Danas tako točno znamo šta osjeća koji Ahmićanin. S druge strane nemamo pojma što misle porodice koje su izgubile najmilije u Trusini , jer njih nitko ne traži izjavu. Ne znamo što misle o komšijama i prijateljima Bošnjacima sa kojima su rasli jer nisu zanimljivi medijima.
Ahmići plaču, Trusinjani nemamo pojma plaču li…
Veliki broj Bošnjaka vratio se na svoje, obnovio kuće i pokušava nastaviti život koji je stao ’93. Nadaju se da će nekada pronaći i preostalih 30 ubijenih toga dana, a za kojima se i danas traga. Mole za pomoć komšije Hrvate kod kojih, kako kažu, ne vide iskreno pokajanje za učinjeni zločin.
Tako izvještava danas Klix.
Kao da su komšije Hrvati u Ahmićima pozvali na pokolj svojih komšija Bošnjaka i kao da oni stoje iza toga. Mediji kojima su puna usta pomirenja, danas, tolike godine nakon zločina, ponovno siju zlu kob u ovo selo.
S druge strane ne znamo koliki broj se Hrvata u Trusini vratio na svoje, obnovio kuće i pokušava nastaviti život koji je stao ’93. Ne znamo nadaju li se da će nekada pravda biti zadovoljena. Ne znamo mole li za pomoć komšije Bošnjake niti znamo vide li iskreno pokajanje kod njih za učinjeni zločin. Patriotske medije to baš i ne zanima. Iako su tvrde gradžanski orijentisani i nije im važna nacionalnost žrtve.
Dok se za Anadolu Agency (AA) prisjećaju strašnih događaja, u Ahmićima pada kiša baš kao i tog jutra prije 23 godine. To su suze, kažu mještani. Ahmići plaču kao i tog dana kada su gorile kuće, srušena munara na džamiji, ubijane porodice…
Ne znamo pak pada li kiša u Trusini ali i ako pada Anadoly Agency nema pojma jesu li to suze. Bit će da je tek obična normalna patriotska bosanska kiša.
U ranim jutarnjim satima, tog 16. travnja 1993. godine, jedinice za posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane Džokeri i Maturice, izvršile su napad na selo Ahmići. Ezan za sabah-namaz, jutarnju molitvu muslimana, bio je znak za napad tvrdi se u tekstu.
Ezan za sabah namaz inače je u 6:15 ujutro ili pak u 4:28, a na haaškom sudu potvrđeno je da je napad počeo oko 5:30. Što će reći da netko u ovu priču sada unosi dodatan antiislamski motiv novim konstruktom da se čekao ezan, pa da se krene s pokoljima.
Ponovo će sutra brojne delegacije i porodice stradalih položiti cvijeće i proučiti Fatihu na šehidskom obilježju kod Donje džamije u Ahmićima piše Klix. Hoće li se Fatiha proučiti nad Hrvatima Trusine Klix ne piše. No ne smeta to hrvatskim gazdama u BIH da na Klixu troše pare na oglase. Premda u zadnje vrijeme s uređivačkom politikom djeluje kao agresivno nacionalisitčko glasilo.
23 godine nakon masakra u Ahmićima i Trusini parola “Oprostiti al ne zaboraviti” zvuči jezivo. Nemoj mi bolan nikad oprostiti, samo zaboravi, daj našoj djeci šansu da žive kao ljudi
Pokolj nad Bošnjacima u selu Ahmići
Pripadnici Hrvatskog vijeća obrane su u selu Ahmići, nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni, 16. aprila 1993. godine, izvršili ratni zločin protiv bošnjačkih civila. Tom prilikom ubijeno je 116 osoba, među kojima 32 žene i 11 maloljetnika.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bili zločini protiv čovječnosti. Jedan od zapovjednika HVO-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora, Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić su osuđeni na kazne od šest do deset godina zatvora za sudjelovanje u masakrima, ali su novom presudom 2001. oslobođeni optužbi.
Dario Kordić, koji je u austrijskom zatvoru izdržavao 25-godišnju kaznu zbog zločina u centralnoj Bosni, a naročito zbog zločina u Ahmićima 16. aprila 1993. godine oslobođen je nakon izdržane dvije trećine kazne.
Haški sud je osudio i bivšeg pripadnika specijalne jedinice HVO-a Džokeri, bosanskog Hrvata, Miroslava Cicka Bralu, na 20 godina zatvora. Paško Ljubičić osuđen je na osam osam godina zatvora, a nakon odležanih dvije trećine kazne pušten je na slobodu, dok je Tihomir Blaškić osuđen na devet godina zatvora.
Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina
Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina je naziv za događaje od 16. travnja 1993. i neposredno nakon toga u širem području sela Trusina kada je stradalo šest hrvatskih bojovnika i šesnaest civila u sukobu Armije BiH i HVO. [1]
Selo Trusina se nalazi u općini Konjic u BiH. Između 8 i 9 sati ujutro 16. travnja počele su borbe između Armije BiH i HVO. Nakon prvih nekoliko sati postrojba Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila hrvatske bojovnike. Osam pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na raznim lokacijama. Preostali civili, uglavnom žene i djeca su bili zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni da odu iz sela.
U ovim događajima je ubijeno ukupno 22 Hrvata.
Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio baš isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR i snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, mučki ubijeni Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali takvo medijsko pokriće. [2]
Medijsko pokriće se nije promijenilo ni poslije, kada su 14. studenog 1994., 570 dana poslije ratnog zločina, preneseni posmrtni ostatci ubijenih Hrvata na katoličko groblje Jedinice uLjutom Docu, odnosno groblju Kraljevine. Jedan ubijeni nije prenesen, jer su ga ratni zločinci ubili tako da je on izgorio s vlastitom kućom.
2004. godine je izgrađen skromni spomenik, no bez ikakve naznake da se radi o osobama koje su ubijene zato što su Hrvati.
Prema kazivanjima svjedoka na suđenju za ratne zločine Mensuru Memiću, Dževadu Salčinu, Nedžadu Hodžiću, Nihadu Bojadžiću i Zulfikaru Ališpagi – koji su 1993. godine bili pripadnici jedinice “Zulfikar” optuženih za ratne zločine tijekom 2011.[3] i 2012. godine[4], snage Armije BiH su bile vrlo nadmoćne nad slabom stražom HVO koja je čuvala selo, te su se 4 pripadnika HVO predala nakon što su shvatili da su pripadnici Armije BiH ušli u selo i zarobili sve civile. Sva četvorica zarobljenih pripadnika HVO je strijeljano, a pobijeno je još 18 civila.
U travnju 2012. godine je – nakon što je priznala krivnju – za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i civila osuđena Rasema Handanović, pripadnica jedinice “Zulfikar” i sudionica zločina u Trusini. Uzevši u obzir da je u trenutku zločina imala svega 21 godinu i da je djelovala prema naredbama i da iskazuje žaljenje , sud ju je osudio je na pet godina zatvora [5]; a jedan od razloga za nisku kaznu je i njeno pristajanje da svjedoči protiv ostalih osumnjičenih za zločin u Trusini. [6]
Poskok.info
wpDiscuz