Planirana izgradnja rudnika magnezija na Kupresu ne prestaje uzburkavati duhove. Dok se u medijima uporno gura priča o „investiciji stoljeća“, lokalni građani i ekološke udruge ne mogu se oteti dojmu da se iza svega toga skriva nešto puno mračnije. Na jednoj strani obećanja o radnim mjestima i gospodarskoj renesansi, na drugoj – prijetnja uništenja netaknute prirode i zdravlja ljudi. I dok nam serijski ponavljaju „investicija stoljeća“, pitamo se – za koga je to investicija? Hoće li Kupres stvarno profitirati od toga, ili ćemo mi samo biti još jedna žrtva politike na papiru koja u stvarnosti ostavlja olupinu?
Kako se narativi mijenjaju
Prva verzija ovog scenarija bila je, naravno, bajka. 2021. godine, Kupreški radio objavljuje da je tvrtka DOLOMIT d.o.o. Kupres kupljena od strane njemačkih investitora, koji planiraju revitalizaciju pogona za eksploataciju građevinskog kamena i zapošljavanje pedeset domaćih radnika. Tvornica magnezija? Ne, o tome nije bilo ni riječi. I onda, samo tri godine kasnije, taj isti projekt prerasta u „investiciju stoljeća“, s obećanjima o 300-600 radnih mjesta, dok lokalni mediji ponovno prešućuju činjenicu da je sve ovo samo ispod površine već dobro uhodane strategije. Njemačka tvrtka Magnesium for Europe, koja se „slučajno“ pojavljuje baš kad je kupljena lokalna firma, već je 2021. počela sa širenjem kamenoloma na 47,5 ha. Pitanje je, dakle, što nas sve zapravo čekuje? Ako su već u prve tri godine uspješno sakrili stvarne namjere, tko zna što slijedi?
Dvije Studije utjecaja na okoliš
Ako nešto govori o ozbiljnosti ovog projekta, to je način na koji se informacije doslovno prepravljaju kad god to odgovara interesima investitora. Federalno ministarstvo okoliša i turizma je, nakon što je studija iz 2024. odbijena zbog nepovoljnih procjena, bez imalo srama omogućilo nastavak projekta. I tako, odmah nakon što je odbijena prva studija, investitor se hvali novim planovima, a u ožujku 2025. godine, svi šokirani – projekt se nastavlja. I sada je tu nova studija, koja je postala ključna za dobivanje okolišne dozvole. Nažalost, nije to ona ista studija. U drugoj verziji, voda koja je u prvom izvještaju bila ignorirana kao sirovina, sad je postala ključna komponenta, sa 180.000 m3 godišnje. Pitamo se: zašto su podaci u prvoj studiji skrivani? Što su investitori pokušavali sakriti?
Kumulativni utjecaj projekta: izostavljena dimenzija?
I nije tu kraj. Ovaj projekt nije samo o tvornici magnezija. Svi infrastrukturni objekti, poput vjetroparkova, transportnih cijevi i drugih zahvata, dio su ove priče. No, što nam zapravo govore o kumulativnim utjecajima tih zahvata? Ništa! U studiji se spominje kako kamenolom i tvornica nisu povezani, iako je sasvim jasno da su to dva lica iste kovanice. Čudna slučajnost: direktor kamenoloma i direktor tvrtke koja planira tvornicu – isti čovjek. Ali ne, to nisu problemi, oni su „neovisni subjekti“. A onda, samo nekoliko stranica kasnije, u istoj studiji, tvrdnja da je kamenolom neovisan i dalje stoji, dok se, međutim, naglašava veza između kamenoloma i same tvornice. Tko tu koga laže?
Kritika kritičnih sirovina
Zanimljivo je i kako se cijela Europa danas bavi „kritičnim sirovinama“. Magnezij je ključan za EU ekonomiju, kažu. Ali gdje su onda svi ostali projekti u Europi, gdje postoje nalazišta dolomita? Zašto je cijela industrija smještena u BiH, Rumunjskoj, dok zemlje poput Francuske i Norveške već imaju napuštene tvornice magnezija? Što je ovdje pravi razlog? Ako pogledamo malo dublje, vidimo da strana ulaganja u Bosnu i Hercegovinu često znače jedno: nemaju oni nikakve namjere poštovati ekološke standarde. A zašto? Zato što korupcija u političkoj i društvenoj sferi omogućuje takav ulazak kapitala, gdje se ekološki standardi pretvaraju u tek puki dekor.
Turistički i sportski centar usred kamenoloma?
Kupres, svojevrstan zimski raj, svakog se ljeta pretvara u sportski centar, prepun turista i ljubitelja prirode. Planinarenje, biciklizam i sve ostalo što nudi ova netaknuta priroda privlači turiste svake godine. No, sve to postaje kontradiktorno s projektom koji podrazumijeva masovnu industrijsku proizvodnju. Zima na Kupresu postaje popularnija iz dana u dan, ali zamišljate li vi tu sliku: tisuće turista, čist zrak, a pored njih bučni kamenolomi i vjetroturbine koje uništavaju krajolik? Ekološki raj pretvoren u industrijsku pustinjsku zemlju? Naravno, moguće je, ali neće biti u ime nas, građana Kupresa.
Na kraju dana, koga se pita?
I evo nas na kraju. Hoće li ova „investicija stoljeća“ zaista donijeti blagodati lokalnoj zajednici ili će nas sve samo utopiti u laži političkih obećanja i industrijske manipulacije? Pitanje na koje odgovora nema. Jer povijest nas je naučila da kad ovdje netko obećava najzelenije tvornice, to obično znači samo veće zagađenje. Na kraju, što nam preostaje? Da odlučimo: hoće li Kupres biti prirodni raj koji ćemo svi voljeti i čuvati, ili će postati još jedno „dobro“ koje smo prodali industriji, da bi naši investitori profitirali? Tko pita, taj i odgovara.
/POSKOK/
wpDiscuz
