Kažu da bolest ne bira, ali čini se da ipak ima nekakvu preferenciju za budžetske korisnike. I da joj je posebno draga forma – naročito formular A5, u tri primjerka. Jer u državnim tvrtkama, državnoj upravi i javnom sektoru, prehlade, umori i bolovanja ne samo da dolaze češće, nego i traju dulje. I to puno dulje.
Možda se bolest kod državnih zaposlenika jednostavno osjeća — sigurno. Možda zna da ondje neće biti prepoznata kao izgovor, nego kao pravo. Možda ima i sindikalnu karticu.
U 2024. godini, prosječan radnik u privatnom sektoru sakupio je 11 dana bolovanja. Njegov državni kolega, međutim, skoro 22. Ova brojka ne uključuje rad na crno, nego samo rad koji je odložila slabost — uglavnom ona ponedjeljkom ili dan uoči praznika.
Posebnu otpornost na rad pokazuju radnici Hrvatskih šuma i Hrvatske pošte. Prvima se, valjda, pogoršava zdravstveno stanje kad pušu južni vjetrovi. Drugima je, čini se, imunitet otpremljen putem Pošte 2 i zapeo negdje u Slavoniji. Srećom, barem Hrvatska pošta zna kako je to kad pošiljka ne stigne.
Jadrolinija prednjači po broju dana bolovanja na teret HZZO-a. Moguće je da ih ljulja i kad ne plove. Možda more stanuje i u kadrovskom uredu.
Ali nemojmo biti cinični. Možda javni i državni sektor boluju jer ih istinski boli — duša, srce, smisao. Možda patiš kad znaš da si zauvijek u nekoj ladici s pečatom. Možda te iscrpi susret s besmislom u 7:45, prije prve kave.
Glas poduzetnika, naravno, vidi stvari drukčije. Njihov predstavnik sarkastično primjećuje kako su državni zaposlenici valjda pod tolikim stresom da im je organizam morao pronaći ventil – kroz nos, temperaturu ili lakše istegnuće u zapešću. Iako, istina, nitko nikad nije vidio ozlijeđenog činovnika.
U zemlji koja se voli kititi “skandinavskim vrijednostima”, mi smo izgleda stvorili njihovu bolju verziju: skandinavsku radnu fleksibilnost, ali bez efikasnosti i digitalizacije. Samo s dijagnozama.
I dok se čeka cjepivo protiv kroničnog administrativnog umora — idealno u spreju, za inhalaciju kroz natječaj — možda bismo mogli pokušati s nečim revolucionarnim: redovitom HZZO kontrolom. Ne temperature, nego brojki.
Možda da liječnici napokon izađu iz ordinacija — i uđu u arhive.