Vlasti u Ugandi homoseksualce proganjaju, što je glavni razlog za davanje utočišta mladom Afrikancu
Hrvatska je dobila prvog azilanta homoseksualne orijentacije u svojoj povijesti.
Kako neslužbeno doznaje Jutarnji list, riječ je o mladiću iz Ugande koji je u svom zahtjevu kao razlog traženja azila u našoj zemlji naveo da se u svojoj rodnoj zemlji ne osjeća sigurno jer je homoseksualac. Azil mu je odobren, a dovršena je i procedura izdavanja dokumenata pa Uganđanin sada ima i osobnu iskaznicu Republike Hrvatske.

Život u Zagrebu

Dok je čekao dokumente bio je smješten na jednoj lokaciji u Zagrebu.
On je prvi azilant kojem je zahtjev odobren zbog homoseksualne orijentacije.
To mu je vjerojatno spasilo život.
Uganda je, naime, trenutačno žestoko kritizirana diljem svijeta zbog drakonskog antigay zakona koji je donesen 20. prosinca 2013. godine, a koji je osobno krajem veljače 2014. godine potpisao predsjednik Yoweri Museveni.

Kazneno djelo

Homoseksualnost je njime u Ugandi kriminalizirana.
Zakon propisuje da se svaki građanin koji bude osuđen kao homoseksualac pošalje na doživotnu kaznu zatvora, što je ustvari mjera blaža od one koja se prvo spominjala – a to je smrtna kazna. Također, zakon propisuje da će se i jataci homoseksualaca loše provesti. Svatko tko financira ili sponzorira homoseksualnost kao orijentaciju može biti osuđen na sedam godina zatvora.
Osim što oštro ukida ljudska prava, ovaj zakon otežava i borbu protiv HIV-a. Stručnjaci smatraju da se ovakvim oštrim mjerama homoseksualce, ali i transrodne osobe koje su ionako stigmatizirane, gura dublje u anonimnost i podzemlje, što otežava i testiranje, ali i liječenje zaraženih.

Užas u Ugandi

Uganda se pak pravda, prenose strani mediji, da je riječ o unutarnjem problemu zemlje kojoj “ne treba zapad da im nameće svoje vrijednosti”.
Slučaj odobravanja azila za mladog Uganđanina mogao bi najaviti promjenu trenda u i Hrvatskoj, i to oko procedure izdavanja azila koja je kroz medije kritizirana kao prekruta i rigidna. Prema dostupnim podacima, od 2004. godine, kada je Zakon o azilu usvojen, MUP je zaprimio zahtjeve 4095 stranaca, a odobrena su 52 statusa azila i 48 statusa supsidijarne zaštite.
Riječ je o statusu koji se dodjeljuje strancu za kojeg se vjeruje da bi u svojoj rodnoj zemlji mogao biti ugrožen ili izložen raznim oblicima diskriminacije, napada i nepravdi, ali koji još ne ispunjava sve zahtjeve za azil. Lani je azil u Hrvatskoj zatražilo 867 osoba, a godinu ranije tisuću. Prije samo pet godina zahtjeva je bilo tek 148. Dakle, broj raste, ali puno sporije nego u EU. I broj odobrenih azila deset je puta manji od europskog prosjeka.
Hrvatska ionako dosad nije bila zemlja pod velikim pritiskom imigranata ili utočište za izbjeglice jer je u njihovim očima uglavnom doživljavana kao tranzitna zemlja i usputna stanica prema boljem životu u bogatijim zemljama EU.
No, ni nakon ulaska u Europsku uniju trend se nije preokrenuo. Naime, u drugoj polovici prošle godine zaprimljeno je manje zahtjeva za azil i zaštitu nego u istom periodu 2012. godine. Stranci koji su dosad dobivali azil najčešće dolaze iz trećih zemalja, Afganistana, Rusije i Sirije. Podaci Crvenog križa pak otkrivaju da čak četvrtina onih koji azil u našoj zemlji dobiju ipak otiđu dalje na zapad.

Godina dana čekanja

Mnogi od njih su u Hrvatskoj, pokazala su iskustva djelatnika Crvenog križa, suočeni s diskriminacijom, fizičkim napadima i rasizmom, a uglavnom su percipirani kao kradljivci, silovatelji i kriminalci.
Za njih se smatra da oduzimaju posao Hrvatima, da dobivaju veliku novčanu pomoć od države te da su bolesni ili zaraženi. Istraživanja su pokazala da stranci na rješenje svog zahtjeva čekaju od šest mjeseci do godinu dana, uglavnom su smješteni u prihvatilištima ili privatno, a pravo na rad dobiju godinu dana od podnošenja zahtjeva.
Potvrdu informacije o mladiću iz Ugande zatražili smo u MUP-u još početkom tjedna, međutim do zaključenja ovog izdanja nismo je dobili.