Na Balkanu, gdje svaka planina ima tri imena, svaka dolina četiri naroda, a svaka istina barem pet verzija, pripadnost nije pitanje izbora nego pitanje opstanka.
U toj čudnoj geopolitičkoj slagalici, Emir Kusturica, danas Nemanja, nije tek pojedinac sa svojom pričom – on je metafora.
Priča o njemu zapravo je priča o nama: o onome što jesmo, što mislimo da jesmo i o onome što drugi govore da bismo trebali biti.
Njegova obitelj, kaže on, bila je “djelomično preobraćena u islam, ali je i dalje praktikovala pravoslavlje.”
Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – živjeti između dviju vjera, ne izabrati niti jednu, ali pripadati oboma. Balkan u jednoj rečenici.
Kusturica tu ne vidi proturječje, već potvrdu: islam je bio povijesni pritisak, a pravoslavlje identitetska tvrdoglavost.
“Nitko u mojoj porodici nije ispovijedao islam,” reći će on, gotovo usputno, kao da govori o nekom starom rođaku čije se ime zaboravilo.
“Kada sam se krstio, hrišćanstvo nije bilo u dobroj poziciji. Ali vjerujem u kulturu, vjerujem u Boga. Vjerujem da se on javlja kroz kulturu.”
U tom vjerovanju kroz kulturu, Kusturica nije ni Emir ni Nemanja.
On je svoja vlastita priča, ispričana na jeziku koji je birao, ali nikada u potpunosti ne izabrao.
Kad se 2005. godine krstio na Đurđevdan, u manastiru Savina, to je za jedne bio povratak korijenima, a za druge izdaja.
Ali što na Balkanu nije izdaja?
Čak je i lojalnost, ako dovoljno dugo potraje, sumnjiva.
Njegov otac Murat, reći će, “bio je prije svega Srbin, čak i više nego što je moj ukus mogao podnijeti.” No, Murat kao Srbin? I Nemanja kao musliman?
Nije to ništa novo. Na ovom prostoru, imena nisu priče nego fusnote.
“Mi smo postali muslimani samo da bismo preživjeli Turke,” kaže Kusturica, otvarajući stranice povijesti koje se ne čitaju naglas.
U tom rezu s prošlošću, ali i povratku toj istoj prošlosti, krije se njegov identitet: ni potpuno prošlost, ni u potpunosti sadašnjost, već beskrajno preklapanje jednog i drugog.
Ali najveći paradoks u Kusturičinoj priči nije njegovo ime ili njegova vjera, već njegov jezik.
“Moja nacija nije uspostavljena na religiji, jer nisam religiozan, već na jeziku,” reći će, kao da je to jednostavno. “
Kad sam se zapitao kojim jezikom govorim, sjetio sam se da sam uvijek govorio – srpski.”
I tu dolazi ključna rečenica:
“Ako danas trebam odrediti svoju naciju, određujem je jezikom, s ponosom, jer su na tom jeziku pisali velikani evropske kulture.”
Jezik, dakle, nije samo sredstvo komunikacije, već i mjesto pripadanja.
Kusturica je možda Nemanja po vjeri, ali je Emir po jeziku. Ili obrnuto.
Ali tko to na Balkanu još razaznaje?
Njegov identitet nije niti jedno niti drugo, već ono što se događa kad povijest upregne obje strane u isto vrijeme.
Jezikom objašnjava svoje mjesto u svijetu, vjerom objašnjava sebe.
I dok se drugi bore s pitanjem tko je tko, on se mirno povlači na svoj Mećavnik, gdje je odgovor uvijek isti: pripadam jer postojim.
“Moja drama,” reći će Kusturica, “krajnje je individualna.”
I možda je upravo to ono što ga čini univerzalnim. Jer u priči o Emiru, koji je postao Nemanja, krije se priča svakog Balkanca koji je morao birati, ali nikada zapravo nije izabrao.
Njegova korijenja ostaju zakopana pod snijegom, kao podsjetnik da ni najdublji zaborav ne može zauvijek zatrpati ono što nas čini nama.
Emina Zanki (Hrvatica po ocu i majci) l poskok.info
wpDiscuz
