UPOZNAJTE UZNIKA 8133: “Na Golom otoku sam bio samo broj. Nemam pojma kako sam preživio”

O mjestu gdje su bili goli, ne do kože, nego do srca i duše, ogoljeni svakodnevnim torturama i “ispiranjem mozga”, gdje nisu imali ni imena ni prezimena, nego su bili samo broj, šutjelo se. Onima kojima se posrećilo izići s paklenog otoka i danas je teško govoriti. Otok je – Goli otok, vrijeme radnje kraj 50-ih i 60-ih. Želimir Crnogorac iz Posušja (83) teško započinje svoju priču, onu iz gimnazijskih dana, kad mu je bilo nepunih osamnaest. Presudom iz rujna 1959. osuđen je na Okružnom sudu u Splitu zbog učlanjenja u tajnu organizaciju Hrvatska revolucionarna mladež u Imotskom početkom te iste godine.

– Gimnaziju sam upisao 1957. u Širokom Brijegu, ali su me zbog mojih stavova komunistički vlastodršci uzeli na zub, a drugovi odlučili premjestiti u šesti razred gimnazije u Ljubuški – prisjeća se Želimir.

Na Golom otoku nisu bili osobe, nego broj

Godinu kasnije odlazi u Imotski, u kojem je dio profesora gimnazije bio naklonjen promicanju hrvatskog jezika. Tamo Želimir sa šestoricom svojih istomišljenika osniva organizaciju Hrvatska revolucionarna mladež i biva uhićen.

– Mi na satu, kad ulazi zloglasni udbaš iz Hercegovine i pita profesora da mu pokaže Želimira Crnogorca. U lisicama me odveo u Mostar u zloglasni zatvor Ćelovina. Odmah sam dobio samicu u kojoj su bili tek jedna daska, ofucana deka, kibla za nuždu, aluminijska zdjela i žlica. I mučni sati, dani i mjeseci ispitivanja. Tri mjeseca nikoga osim ‘drugova’ nisam vidio. Zatim sam prebačen u samicu imotskog zatvora, odatle na Bilice u Split, gdje je i donesena presuda za nas pet muškaraca i dvije žene – govori Želimir.

Na Goli otok je stigao preko Splita do Rijeke, potom do Raba i onda barkom do Gologa. Zastajkuje dok govori.

– Teško je govoriti i poslije toliko godina, a onda opet, mislim da treba govoriti, jer što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo, a dogodilo se – puno boli, užasa i patnje – teško nastavlja Želimir.

Ne pomaže ni ohrabrujući pogled supruge Ane, diplomirane inženjerke biokemije, rođene Puljanke, Želimirove ljubavi još iz zagrebačkih studentskih dana.

– Prohodali smo na faksu, ali ja nisam odmah znala za ovaj dio Želimirova životnog puta. Tek kad su ga jednom prilikom zatvorili u Zagrebu, od njegova brata saznajem za Goli otok. Bio je to šok. Ipak, bila sam sigurna kako ga neću nikad ostaviti – govori nam potiho Ana, koja je i sama zbog Želimira bila pod prismotrom Udbe.

– Prvih mjesec dana po dolasku na Goli otok bilo je ‘vrijeme prilagodbe’. Sjećam se ‘odreda za dobrodošlicu’, kad su nas stari robijaši udarali u špaliru, onaj koji to nije htio bi i sam dobio batine od stražara. Po slabijim udarcima smo znali tko nam je naklonjen. Od dana dolaska u kaznionicu, od najstrože torture, zbog koje se nije ni pomišljalo na bijeg, zaboravio sam svoje ime, postao sam broj 8133, i na taj sam se broj svako jutro na prozivci odazivao. Odjednom nas je na Golom znalo biti po dvije i pol tisuće zatvorenika – priča Crnogorac.

– Bili smo raspoređeni po paviljonima, u svakome nas je moglo spavati pedesetak, na krevetima na kat. Mi mlađi smo spavali gore, a oni stariji, nemoćniji, dolje. Željezni kreveti i na njima tek jedna deka, bez jastuka i madraca. Pola deke bismo stavljali na tvrdo željezo, a s pola se u zimskom periodu pokrivali. Ustajanje je bilo u pet, slijedili bi tjelovježba i doručak – tu Želimir zastaje, ne može dalje.

Je li bilo malo kruha barem, kava, pitamo u pokušaju da nastavimo razgovor.

– Ma kakva kava, svako jutro, upamti, svako jutro ‘ampren juha”, voda, sol i crvena paprika u aluminijskoj posudici, možda i malo brašna. Svako jutro, svaki mjesec, svaku godinu. Za ručak smo prekidali rad na sat vremena pa dobivali šaku riže, onako suhu, ili kuhanu repu, ponekad kupus. Od tih godina nikad više rižu nisam okusio – dodaje Želimir.

Težak rad u kamenolomu

Kažemo mu kako njegovi prijatelji tvrde da je “svakom robijašu na Golom otoku bilo teško, ali su rijetki mogli izdržati to što je Želja mogao”. Želimirovo lice na trenutak preplavi osmijeh.

– Ne znam, valjda je Bog tako htio… Radio sam u kamenolomu, na drobilici. Nije bilo stajanja, znali smo što nas čeka ako stanemo. Htjeli su da pamtimo godine najstrože robije, koju su oni učinili još i strožom. Navečer, kad bismo prašnjavi odlazili iz kamenoloma, nije nas čekao topli obrok, nego tek nezašećerena crna kava i dvije kriške suhog kruha. Zvali smo to ‘crnački znoj’. Od bjeline kamene prašine samo su nam se oči i usta vidjeli. Prali smo se vodom iz jednog kazana, ruke i lice, a dvaput mjesečno cijeli, u zajedničkoj kupaonici – prisjeća se Želimir. Kupanje je trajalo toliko kratko da su samo gornji sloj prašine uspijevali skinuti sa sebe. Bili su puni buha i stjenica, i svaki je dan bio isti, nisu znali koji je dan, koji tjedan, tek godišnja doba.

– Nešto nas je održavalo na životu, jer tamo života nije bilo. Nema toga koji je odrobijao, a da nije okusio, više ili manje, najgoru torturu – kaže Želimir i opet zastane.

Skrivećki briše suze.

– Za nas logoraše samica i C odjel su bili najteži. Kaznu za samicu izricalo se i za najmanji neposluh, bila mi je često društvo. Unutra ni prozora ni kreveta, samo kamen, deka puna buha i stjenica, kibla za nuždu. I tako danima, mjesecima. Svatko bi dobio svoju krpu i morao brisati pod dugačkog hodnika rukama i nogama, ali koljena nije smio sagibati. I tako ukrug do iznemoglosti. Kad više ne bismo mogli izdržati, padali bismo na pod, samo bi nas izveli van i zamijenili odmornijima – priča Želimir.

– Sjećam se Josipa Vrbića koji bi na samom početku ribanja poda namjerno jako udario glavom u zid. Pao bi u nesvijest, oni bi ga izvukli. Kad bismo ga mi ostali robijaši pitali zašto to radi, odgovarao nam je kako je ‘bolje pasti prije nego poslije’. Robijale su i žene. Mi na južnoj strani otoka, one na sjevernoj, nikad se nismo vidjeli, čak ni oni koji su iz kuhinje ženama nosili hranu. Samo bi im ostavili posude i otišli – prisjeća se Crnogorac.

Nikad robijaši nisu mogli ni smočiti noge u moru, a kamoli zaplivati, rashladiti se.

– Zamislite godinama svaki dan prolaziti pokraj mora, a nikad ne moći ni noge smočiti. Zdravlje me, nasreću, dobro služilo, bio sam mlad. Jednom prilikom su me poslali promijeniti žice na stupu – pao sam s velike visine i slomio nogu. Bilo je to, znao sam, namješteno da poginem, ali eto, Bog je za mene imao druge planove. Nakon petnaestak dana vratio sam se svojoj drobilici i kamenu. Oni koji su ‘nastradali’ ili od neke bolesti umrli na Golom, tamo su i pokopani. Nitko nije mogao od rodbine preuzeti mrtvo tijelo. I mrtvi, bačeni bez imalo ljudskosti u rupe, morali su na Golom odrobijati do kraja – kaže Želimir i opet zastaje.

Sjetio se nečega, ali šuti, samo rukom pokriva lice.

– Straža je u logoru bila bez milosti. Oko žice unutar koje smo se nalazili svakih pedesetak metara bila je stražarnica sa stražarom i strojnicom. Potom je bila druga straža oko cijelog otoka na svakih dvjestotinjak metara. Bilo je strašno, samo jednom u godinu dana smo mogli imati posjet u trajanju od trideset minuta, ako bi netko uopće odlučio doći na otok – kaže Želimir.

U cijelom njegovu robijanju samo je jednom imao posjet.

– Bile su dvije odvojene prostorije spojene prozorčićem, prekrivenim gustom žičanom mrežom, tako da nije bilo mogućnosti dodirnuti se, a kamoli nešto razmijeniti. U jednoj prostoriji ja i policajac, u drugoj također policajac, a na malom otvoru lice moje matere Joze – zastaje Želimir, zadrhti mu donji dio usne, lice obliše suze koje više nije mogao zaustaviti.

– Uh, kad se i danas toga sjetim, žive su mi slike pred očima. Pitam je odakle ona, zašto je došla, a ona meni, onako hrabro, bez suze u oku, odgovori: ‘Sine, došla sam vidjeti jesi li mi živ. Sad mi je lakše’. Tješila me kako sam ja jak i kako ću to izdržati jer, eto, nisam sam, i drugi su izdržali, pa ću i ja. Nisam je mogao ni dodirnuti, nisam je mogao poljubiti, a znam da bi ona u tom trenutku najviše voljela da je mogla moje ispaćeno suhonjavo lice pomilovati. Pitam je kako je došla. Kaže iz Posušja do Splita pješice. Od Splita do Zadra se nekako prebacivala. Onda od Zadra do Rijeke brodom, pa posebnim prijevozom do Golog – nastavlja Želimir.

– Pri odlasku mi je rekla kako je sigurna da ću izaći. Moja mater Joza, žena s tvrdog dalmatinskog kamena. Znam da je plakala i koliko joj je teško bilo, ali je preda mnom bila hrabra. Meni je bilo još teže što me je tako ispaćenog morala vidjeti – govori Želimir ne susprežući više suze.

– Bila su to strašna fizička i psihička maltretiranja. Znali bi u svaku grupu ubaciti po jednog svojeg robijaša, provokatora, koji je imao zadaću isprovocirati situaciju, a onda bi nas kažnjavali i odvodili u samice. U lipnju 1962. veliki dio zatvorenika je amnestiran, nekom se svidjelo ili je trebalo mjesta za nove, da i oni okuse godine najzloglasnijeg zatvora u tadašnjoj Jugoslaviji – napominje Crnogorac.

Jedan od onih kojima se posrećilo bio je i on.

– Kako sam došao kući u Posušje ne znam ni sam, znam samo da sam najprije u noći svratio do zaseoka Mandurići, odakle mi je rodom mater. Moje kucanje na prozorskom staklu i glas prepoznao je dida Grgo, materin otac. Kakav je to susret i zagrljaj bio! Put sam nastavio prema zaseoku gdje su mi živjeli roditelji, gdje mi je obiteljska kuća. Cijelo selo me, kad su čuli da sam se vratio, došlo vidjeti – sjeća se Želimir.

U godinama koje su uslijedile završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu pa otišao put Zagreba. Uz česte zatvorske dane, jer službe su ga uredno pratile, završio je studij i dobio diplomu inženjera tehnologije.

Vratio se u svoje Posušje kao jedini inženjer u to doba, i zahvaljujući dobrom čovjeku i poznaniku dobio posao u tvornici Polivinil. Nikad nije mogao biti na rukovodećim mjestima koja su bila rezervirana za “podobne”. Njegova Ana je došla za njim u Posušje, gdje su se vjenčali 1972.

Šezdeset i jednu godinu od Golog otoka, Želimir u ruci čvrsto stišće svoju fotografiju s brojem 8133. Kako je to u svojim memoarima napisao još jedan golootočki uznik, Želimirov prijatelj s kojim je zajedno robijao, nedavno preminuli imotski odvjetnik Dinko Jonjić, “bili su goli na Golom otoku”.

– Goli je ostao gol, ali ga nikad ne smijemo zaboraviti – na kraju će.

Torturu su preživjeli samo najžilaviji

Radio je na drobilici kamenja, ustajalo se u pet, ‘doručak’ je bila posoljena voda s malo mljevene crvene paprike i brašna, ručak šaka riže, a večera ‘divka’ i suhi kruh. I tako mjesecima, godinama, robijaši nisu znali koji je dan ili mjesec, tek godišnje doba. Batine i samica bili su svakodnevica, bijeg nije dolazio u obzir. Tko je na Golom otoku umro, tamo je i ostao zauvijek.