Na današnji dan, prije točno trideset godina, u Mostaru su ubijene dvije djevojčice – Antonija Sesar i Danijela Vidović. Bile su mlade, 14-godišnje, živjele su svoje djetinjstvo u gradu podijeljenom mržnjom i granatama, ali ni njihova mladost, ni nevinost nisu bile dovoljno moćne da ih spase od smrti. Tog 11. studenog 1994., na vjeronauku kod mostarske katedrale, stigao ih je neprijateljski projektil – hladan, brutalan i, kao i svaki rat, potpuno besmislen.
Granata je eksplodirala blizu kripte katedrale. Antonija i Danijela bile su ondje, ponavljajući gradivo, kada ih je smrt zatekla. Ostala djeca, njih osmero, zadobila su teže ili lakše ozljede, dok su dječaci, koji su se igrali na drugoj strani prolaza, čudom ostali neozlijeđeni. Smrt je tog dana, očito, imala poseban “plan”, hladno i precizno. Župnik don Tomislav Majić, zajedno s ostalim svećenicima, trčao je kroz dim i krikove, pokušavajući spasiti ono što se spasiti moglo. Ali za Antoniju i Danijelu nije bilo nade.
Rat koji se ne završava
Rat je, kažu, završio. Mostar ima kafiće, shopping centre i, naravno, nacionalne podjele. Ima svoje heroje, spomenike i obljetnice. I dalje ima granice – ove vidljive na papiru i one nevidljive, duboko usađene u glave. No, ono što nema je pravda. Pravda za Antoniju i Danijelu. Njihove smrti nisu imale pravni epilog, a odgovorni za ispaljivanje granate nikada nisu privedeni pred lice pravde.
Trideset godina poslije
Danas, trideset godina kasnije, sjećanje na Antoniju i Danijelu uglavnom je rezervirano za one koji su ih poznavali – njihove obitelji, prijatelje, one koji su preživjeli eksploziju. Grad Mostar danas ima važnijih tema – političkih intriga, nacionalnih trvenja i borbe za fotelje. Ali svake godine, 11. studenog, barem na trenutak, sjećanje na njih postane kolektivno.
Granata koja ih je ubila odavno je zahrđala, ali nepravda koja ih je ubila ostala je živa. I dalje nema imena, nema optužnica, nema kazne. Antonija i Danijela ostale su simbolom rata koji nikada nije imao pobjednika, jer rat, znamo svi, pobjednika nema.
Na kraju, pitanje
Tko je ubio Antoniju i Danijelu? Tko je odlučio da njihovo djetinjstvo, njihovi životi vrijede manje od vojnog cilja, teritorija ili političkog poena? Tko je odabrao da granata eksplodira baš ondje gdje su ponavljale gradivo za vjeronauk?
I što ćemo mi s tim? Hoćemo li nastaviti šutjeti, kao što šutimo već 30 godina? Hoćemo li pustiti da granata eksplodira još jednom – ovaj put u našoj savjesti?
Mostar, 11. studenog. Danas šutimo. Kao i uvijek.
wpDiscuz
