Tko je Fikret Abdić Babo?

Evo ključnih informacija i glavnih teza o Fikretu Abdiću:

1. Izborni poraz i kraj karijere: Fikret Abdić, poznat kao Babo, nakon 60 godina političkog utjecaja izgubio je izbore u Velikoj Kladuši, čime se završava njegova izvanredna ekonomsko-politička karijera.
2. Agrokomerc: Abdić je bio jedan od najuspješnijih direktora u Jugoslaviji. Stvorio je poljoprivredni gigant Agrokomerc, koji je uvelike preobrazio Veliku Kladušu i Cazinsku krajinu, dajući tisućama ljudi zaposlenje i prosperitet.
3. Politički uspon: Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. godine, Abdić osvaja najviše glasova, ali ustupa funkciju predsjednika Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. Kasnije osniva Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZB) tijekom rata, što dovodi do međumuslimanskog sukoba.
4. Rat i logori: Zbog vođenja Autonomne pokrajine i uspostavljanja logora za civile, Abdić je osuđen na 20 godina zatvora za ratne zločine, a odležao je deset godina u Hrvatskoj.
5. Povratak i politička dominacija: Nakon izlaska iz zatvora 2012., Abdić je ponovno postao načelnik Velike Kladuše 2016., ali je njegova era konačno okončana izbornim porazom 2024. godine.
6. Legendarni status: Iako je osuđen zbog ratnih zločina, mnogi stanovnici Cazinske krajine i dalje ga doživljavaju kao legendarnu figuru, sjećajući se vremena kada je Agrokomerc donio ekonomski prosperitet regiji.

Fikret Abdić Babo izgubio je izbore u Velikoj Kladuši. Tko je iole čuo za ovog 85-godišnjaka, taj shvaća da je upravo okončana jedna spektakularna ekonomsko-politička karijera koja je svojedobno na neviđen način preobrazila siromašni kutak na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, baš uz granicu s Hrvatskom – Cazinsku krajinu.

U političku mirovinu odlazi čovjek čija je biografija krcata materijalom za više života. Ovaj višestruki zatvorski uznik bio je jedan od najslavnijih direktora u Jugoslaviji, komunistički menadžer koji je praktično ni od čega stvorio najveći poljoprivredni kombinat u zemlji – Agrokomerc iz Velike Kladuše – ali eru socijalizma završava u zatvoru, optužen da je ekonomskim makinacijama podrivao ustavni poredak Jugoslavije.

Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. godine osvaja najviše glasova, te je predestiniran da postane predsjednik Predsjedništva BiH, ali on tu funkciju ustupa Aliji Izetbegoviću. Kad se rat u Bosni razbuktao, Abdić u Velikoj Kladuši osniva Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZB), sukobljava se sa Sarajevom i ulazi u međumuslimanski rat između njegove Narodne obrane i Petog korpusa Armije BiH.

U to vrijeme Abdić na području Cazinske krajine osniva logore za civile, zbog čega je 2002. u Hrvatskoj osuđen na 20 godina robije, od čega će odležati deset. Dok služi kaznu u Puli, svake godine na njegov rođendan pred pulski zatvor stižu tisuće ljudi iz Cazinske krajine i inozemstva da mu se poklone, a njegova stranka Demokratska narodna zajednica (DNZ) uvjerljivo osvaja sve izbore u Velikoj Kladuši.

Po izlasku iz zatvora i osobno 2016. postaje načelnik kladuške općine, nastojeći gradu i regiji vratiti prosperitet koji im je nekoć donio. Ovaj put nije uspjelo: u nedjelju je prvi put u životu izgubio izbore. Narod Velike Kladuše je nakon 60 godina svom nekadašnjem bogu većinski pokazao palac dolje.

Seljačko dijete
Sin bosanskog partizana, rođen u siromašnoj obitelji s 13 djece, Abdić u svojoj 19. godini ulazi u Savez komunista, a njegovi biografi tvrde da je odrastao “kao klasično dijete jugoslavenskog socijalizma, okružen čvrstom vjerom u bolju budućnost, bratstvo i jedinstvo, strahom od žala prošlosti, opterećen predrasudama o negativnoj ulozi tradicije i vjere”. Ukratko: opće dobro ispred privatnog.

Abdićevoj vjeri u socijalizam vjerojatno je pomogla i činjenica da mu je taj sistem omogućio da anulira početnu deklasiranu poziciju siromašnog seljačkog djeteta, odnosno da besplatno završi fakultet i diplomira agronomiju. Kako u to vrijeme, sredinom 60-ih, u Velikoj Kladuši nije bilo puno diplomiranih inženjera agronomije, Abdić ubrzo nakon diplome postaje direktor lokalne Poljoprivredne zadruge, male farme koja je tada zapošljavala tek dvadesetak radnika.

U iduća dva desetljeća ta će mala farma pod Abdićevom menadžerskom rukom postati najveće poljoprivredno carstvo u Jugoslaviji, a on će broj zaposlenih povećati za ravno tisuću puta. Na vrhuncu slave i uspjeha, 80-ih godina, Agrokomerc će zapošljavati 20.000 radnika (uključujući kooperante) i proizvoditi 300.000 milijuna jaja i 9000 tona mesa godišnje.

Osim peradarskih farmi i robne kuće, poljoprivredni kombinat je imao i vlastitu građevinsku tvrtku i internu banku, a radničko odmaralište bilo je u Dubrovniku. Abdićevo ime pročulo se širom Jugoslavije i on je postao jedan od kultnih komunističkih menadžera u zemlji, u rangu sa Stanislavom Antićem (zadarski SAS), kasnijim posljednjim premijerom SFRJ Antom Markovićem (zagrebački Končar) i Emerikom Blumom (sarajevski Energoinvest).

Financijski hazarder
“Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na vještoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja (organizacija godišnjih Smotri dostignuća), upotrebi suvremenog zapadnog pristupa poslu, gotovo korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame”, napisao je 2012. o Abdiću novinar i književnik Muharem Bazdulj.

Sâm Abdić u novinskim će intervjuima tvrditi da u osnovi njegova uspjeha leži njegovo “poznavanje mentaliteta naroda, činjenica da su ljudi dobili priliku raditi u čistim, bijelim mantilima, u urednim tvornicama s portirnicama i modernim tehnologijama na farmama”.

U čemu god bila tajna Abdićeva poslovnog uspjeha, društvene posljedice su bile vidljive. Bio je to ogroman sociološki preokret za čitavu Cazinsku krajinu. Prvi put u povijesti ove sirotinjske regije lokalni ljudi nisu morali ići trbuhom za kruhom u gastarbajtere, nego su mogli ostati u zavičaju. Odjednom je svakoj cazinskoj i kladuškoj obitelji stizala bar jedna plaća iz Agrokomerca.

Stariji Kladušani pamte kako su se u to berićetno vrijeme čitavi školski razredi dan nakon diplome zapošljavali u Agrokomercu, pa je i nastavni plan i program bio prilagođen Abdićevim poslovnim potrebama, što nam je 2009. u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju potvrdila i nekadašnja kladuška nastavnica Hašija Muhamedagić.

“Kako ne, cijeli razred. Ja znam jer sam radila u prosvjeti. Školski kadar se i obrazovao za potrebe Agrokomerca, jer je Fikret znao koliko mu kakvih radnika treba. A ako baš ne možeš radit, onda sadiš nešto kod kuće i Babo ti to otkupi”, rekla je tada gospođa Muhamedagić.

Zlatne godine
U ta predratna vremena Agrokomerc je poslovao toliko dobro da je Abdić davao plaću i invalidima i bolesnima, pa stariji stanovnici Cazinske krajine i danas ponavljaju njegovu misao: “Kakva je to firma ako ne može izdržat hiljadu ljudi, pa i ako nisu nešto produktivni.”

Kad tu Abdićevu misao promatramo iz kuta današnjeg korporativnog kapitalizma i njegove opsesije rezanjem troškova, ta rečenica zvuči nevjerojatno. Prosječni današnji direktor takvu bi ideju komentirao posprdnim smiješkom. Ali ovo je priča o jednom drugom vremenu, u kojem direktori poput Abdića nisu bili samo uspješni menadžeri nego i socijalna država u malom, o čemu je 2021. za srpsko izdanje BBC-a pričao njegov sin Ervin:

“Mi smo svakog dana primali deset do dvadeset ljudi, majka je spremala ručak za četvero djece, pa je uvijek bilo nešto za jesti. Mi bismo ljudima skuhali kavu i da ih ne pitamo bi li je pili, poslužili ručak, uzeli olovku i papir i pisali zašto su došli, a sutradan bi otac te probleme čitao i rješavao”, rekao je Ervin Abdić, opisujući svoje djetinjstvo.

I tako je Fikret Abdić u tom socijalističkom vremenu postao civilni bog Velike Kladuše i čitave Cazinske krajine. Postao je Babo. Upravo iz tog vremena datiraju razlozi zbog kojih će desetljećima kasnije tisuće ljudi iz Cazinske krajine svakog rujna hodočastiti pred zatvor u Puli, da čestitaju rođendan svom Babi i odaju mu počast za one zlatne predratne godine.

Prvi put u zatvoru
Abdićeva karijera prvi put se strmoglavljuje 1987. godine, kada završava u zatvoru pod sumnjom za poslovanje lažnim mjenicama u vrijednosti od 400 milijuna dolara. Optužbe su uključivale i “podrivanje političkog i ekonomskog sistema Jugoslavije”. Dublje analize ukazuju na mogućnost da je Abdić stradao kao žrtva obračuna u političkom vrhu BiH s njegovim političkim zaštitnicima, poznatom bosanskom begovskom i partizanskom obitelji Pozderac.

Kako bilo, nakon 26 mjeseci pritvora, Abdić je pušten na slobodu u listopadu 1989., baš u osvit demokratskih promjena koje će zahvatiti i BiH. Odlučuje kapitalizirati svoju ekonomsku slavu i kandidirati se na prvim višestranačkim izborima u BiH. Iako je pregovarao sa Savezom reformskih snaga premijera Ante Markovića, na kraju se pridružuje listi muslimanske partije SDA, “jer su obećali da će podržati projekt revitalizacije Agrokomerca”.

Na tim izborima u studenome 1990. Abdić uvjerljivo pobjeđuje, kao jedini kandidat koji je dobio više od milijun glasova. Za njega su glasali pripadnici svih BiH naroda, nadajući se životu i prosperitetu kakve je Abdić donio u Cazinsku krajinu.

“Ja sam 26 mjeseci bio pod prijetnjom smrtne kazne – za potkopavanje društvenih i ekonomskih osnova Jugoslavije – i to u ime naroda. A kad sam po završetku suđenja izišao na višestranačke izbore, upravo je narod odlučio da budem predsjednik države – tada je narod odlučivao, a ne netko drugi u njegovo ime”, reći će Abdić u tom razgovoru za BBC 2021. godine.

Najveća greška
No tada, nakon tih presudnih izbora iz 1990., Abdić povlači potez koji neki smatraju najvećom greškom njegova života: umjesto da postane novi predsjednik države (tada još uvijek socijalističke republike BiH), on tu funkciju ustupa drugoplasiranom Aliji Izetbegoviću i vraća se u Veliku Kladušu da oživi Agrokomerc, a povijest kreće drukčijim tokom. I danas ostaje pitanje što bi bilo da je te 1990. sudbinu BiH preuzeo Abdić, a ne Izetbegović.

“Bosna bi bila drukčija. Nije Babo dobio glasove samo Muslimana, nego i Hrvata i Srba. Ni Hrvati ni Srbi nikad nisu oprostili mom ocu što nije bio predsjednik Bosne”, izjavila je 2009. za Slobodnu Dalmaciju Abdićeva kći Elvira Abdić Jelenović, tadašnja zastupnica očeve stranke u Domu naroda Federacije BiH.

Postoji to utopijsko vjerovanje da je Bosna i Hercegovina mogla izbjeći svoju sudbinu iz devedesetih godina. Da je Fikret Abdić tada postao šef države, kaže ovaj narativ, on bi svojom ekonomskom magijom i trgovačkim manevrima uspio dovoljno olabaviti sva tri bosanska nacionalizma, pa bi njegove pregovaračke i poslovne vještine kanalizirale tu nabujalu energiju u “biznis za opće dobro”.

Da je riječ o utopijskom vjerovanju, potvrđuje činjenica da je u ratnim okolnostima Abdić nešto slično pokušao u Cazinskoj krajini, a taj je projekt završio krvavim intermuslimanskim ratom, logorima za civile i njegovom osudom za ratne zločine.

Naime, početkom rata u BiH Abdić se razilazi sa SDA, Izetbegovićem i političkim Sarajevom, osniva svoju partiju DNZ te u rujnu 1993. na prostoru Cazinske krajine formira Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZP), sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Abdić postaje prvi i jedini predsjednik tog nepriznatog entiteta koji će potrajati dvije godine, ispunjene građanskim ratom između dvije muslimanske vojske – Abdićeve Narodne obrane i Petog korpusa Armije BiH.

Kupaći kostimi i logori
Svoju odmetnutu pokrajinu Abdić je zamislio kao antiratnu (“war-free”) zonu koja će na trgovačkim principima i na ekonomskoj bazi njemačke marke balansirati između zaraćenih strana, gajeći dobre odnose i poslovnu suradnju sa svim novonastalim entitetima. Abdić je tako potpisao mirovne sporazume i s liderom Republike Srpske Radovanom Karadžićem i s čelnikom Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) Matom Bobanom.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na uporabu bescarinske zone u Rijeci, a robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je preko zagrebačke tvrtke Voće. Svojim trgovačkim manirima Abdić je stanovnicima Autonomne pokrajine stvarao iluziju da je kroz rat u Bosni moguće proći neokrznut.

“Kamioni UN-a u Bihać su prevozili brašno, ulje, i katkad, naranče. Abdić je krijumčario kavu, šampon, povrće, kreme za lice, zubne paste i mnoga druga sitna zadovoljstva bez kojih se život ljudi naviklih na udobnost može činiti bijednim. Prije nekoliko tjedana dopremio je teret kupaćih kostima; bihaćke bogate rijeke i potoci mame ljude umorne od rata…”, pisao je tada Washington Post.

Uz sve to, Abdić je vojno surađivao sa srpskim snagama. Jasno, sve te njegove aktivnosti u Sarajevu su doživjeli kao ratnu izdaju, pa je Armija BiH poslala jedinice Petog korpusa da uguše separatističku pobunu. Iako Abdićevi pristaše i danas tvrde da to nije bila secesija nego autonomija, s ovlastima kakve imaju današnji kantoni, pa da je i u tom pogledu Fikret Abdić bio ispred svog vremena.

U ratu protiv Armije BiH Abdić je infrastrukturu Agrokomerca koristio u svrhe koje su ga odvele na robiju. Kako su pisali BiH mediji, “nekadašnje farme peradi preko noći su pretvorene u sabirne logore, a nekadašnja postrojenja za preradu mesa postala su mjesta brutalnih premlaćivanja” protivnika autonomije, što je javno notirao i tadašnji posebni izaslanik za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki.

Drugi put u zatvoru
Konačni poraz Abdićeva tvorevina doživjela je tijekom operacije “Oluja” u kolovozu 1995., kada je Armija BiH – iskoristivši akciju Hrvatske vojske kojom je srušena srpska paradržava u Hrvatskoj – potisnula Abdićeve snage iz Cazinske krajine. No, bratoubilački muslimanski rat ostavio je duboke posljedice, a linije raskola idu ne samo unutar istog naroda i istog društva, već i unutar iste obitelji. Jer pucao je doslovno otac na sina, brat na brata.

Kasnije je u BiH snimljen i film “Majke”, po istinitom događaju, o ženi kojoj je jedan sin poginuo u Narodnoj obrani, a drugi u Petom korpusu: kako po fetvi Islamske zajednice ovaj prvi nije imao pravo na dženazu, majka nije htjela obred ni za drugog sina, već ih je obojicu sahranila u dvorištu ispred vlastite kuće.

Abdić se nakon rata nastanjuje u Opatiji, gdje preuzima vođenje jedne turističke tvrtke. Pod Tuđmanovom je zaštitom: iako je Više javno tužiteljstvo u Bihaću optužnicu protiv njega podiglo već 1996. godine – stavljajući mu na teret smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika – tadašnje hrvatske vlasti ignoriraju zahtjeve BiH pravosuđa za njegovim izručenjem.

Međutim, nakon Tuđmanove smrti i dolaska na vlast koalicijske vlade Ivice Račana, dolaze i crni dani za Abdića: 2002. završava u zatvoru u Karlovcu, a karlovački Županijski sud ga zbog navedenih ratnih zločina osuđuje na 20 godina zatvora, što je kasnije smanjeno na 15 godina, da bi konačno bio pušten 2012., nakon što je odslužio dvije trećine kazne.

Svih tih deset zatvorskih godina, svake zadnje nedjelje u rujnu, pred njegov zatvor u Puli stizale su opisane tisuće krajišnika da mu čestitaju rođendan (Abdić je rođen 27. rujna 1939.) i na zatvorskom parkiralištu gromko otpjevaju: “Oj, Hrvati, vi ste živa bića, vratite nam Fikreta Abdića!”

Abdić se nakon zatvora zaista vratio u Kladušu i u dva mandata predsjednika općine pokušao ponoviti nekadašnji razvojni uspjeh grada. Ali nije išlo: vremena su se promijenila, imidž ratnog zločinca i “izdajnika Bosne” nije otvarao previše vrata u Sarajevu, bočni udari lokalne opozicije također nisu olakšavali stvari, a moguće je i da su Babu stigle godine. No legenda ostaje.

Fikret Abdić Babo izgubio je izbore u Velikoj Kladuši. Tko je iole čuo za ovog 85-godišnjaka, taj shvaća da je upravo okončana jedna spektakularna ekonomsko-politička karijera koja je svojedobno na neviđen način preobrazila siromašni kutak na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, baš uz granicu s Hrvatskom – Cazinsku krajinu.

U političku mirovinu odlazi čovjek čija je biografija krcata materijalom za više života. Ovaj višestruki zatvorski uznik bio je jedan od najslavnijih direktora u Jugoslaviji, komunistički menadžer koji je praktično ni od čega stvorio najveći poljoprivredni kombinat u zemlji – Agrokomerc iz Velike Kladuše – ali eru socijalizma završava u zatvoru, optužen da je ekonomskim makinacijama podrivao ustavni poredak Jugoslavije.

Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. godine osvaja najviše glasova, te je predestiniran da postane predsjednik Predsjedništva BiH, ali on tu funkciju ustupa Aliji Izetbegoviću. Kad se rat u Bosni razbuktao, Abdić u Velikoj Kladuši osniva Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZB), sukobljava se sa Sarajevom i ulazi u međumuslimanski rat između njegove Narodne obrane i Petog korpusa Armije BiH.

U to vrijeme Abdić na području Cazinske krajine osniva logore za civile, zbog čega je 2002. u Hrvatskoj osuđen na 20 godina robije, od čega će odležati deset. Dok služi kaznu u Puli, svake godine na njegov rođendan pred pulski zatvor stižu tisuće ljudi iz Cazinske krajine i inozemstva da mu se poklone, a njegova stranka Demokratska narodna zajednica (DNZ) uvjerljivo osvaja sve izbore u Velikoj Kladuši.

Po izlasku iz zatvora i osobno 2016. postaje načelnik kladuške općine, nastojeći gradu i regiji vratiti prosperitet koji im je nekoć donio. Ovaj put nije uspjelo: u nedjelju je prvi put u životu izgubio izbore. Narod Velike Kladuše je nakon 60 godina svom nekadašnjem bogu većinski pokazao palac dolje.

Seljačko dijete
Sin bosanskog partizana, rođen u siromašnoj obitelji s 13 djece, Abdić u svojoj 19. godini ulazi u Savez komunista, a njegovi biografi tvrde da je odrastao “kao klasično dijete jugoslavenskog socijalizma, okružen čvrstom vjerom u bolju budućnost, bratstvo i jedinstvo, strahom od žala prošlosti, opterećen predrasudama o negativnoj ulozi tradicije i vjere”. Ukratko: opće dobro ispred privatnog.

Abdićevoj vjeri u socijalizam vjerojatno je pomogla i činjenica da mu je taj sistem omogućio da anulira početnu deklasiranu poziciju siromašnog seljačkog djeteta, odnosno da besplatno završi fakultet i diplomira agronomiju. Kako u to vrijeme, sredinom 60-ih, u Velikoj Kladuši nije bilo puno diplomiranih inženjera agronomije, Abdić ubrzo nakon diplome postaje direktor lokalne Poljoprivredne zadruge, male farme koja je tada zapošljavala tek dvadesetak radnika.

U iduća dva desetljeća ta će mala farma pod Abdićevom menadžerskom rukom postati najveće poljoprivredno carstvo u Jugoslaviji, a on će broj zaposlenih povećati za ravno tisuću puta. Na vrhuncu slave i uspjeha, 80-ih godina, Agrokomerc će zapošljavati 20.000 radnika (uključujući kooperante) i proizvoditi 300.000 milijuna jaja i 9000 tona mesa godišnje.

Osim peradarskih farmi i robne kuće, poljoprivredni kombinat je imao i vlastitu građevinsku tvrtku i internu banku, a radničko odmaralište bilo je u Dubrovniku. Abdićevo ime pročulo se širom Jugoslavije i on je postao jedan od kultnih komunističkih menadžera u zemlji, u rangu sa Stanislavom Antićem (zadarski SAS), kasnijim posljednjim premijerom SFRJ Antom Markovićem (zagrebački Končar) i Emerikom Blumom (sarajevski Energoinvest).

Financijski hazarder
“Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na vještoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja (organizacija godišnjih Smotri dostignuća), upotrebi suvremenog zapadnog pristupa poslu, gotovo korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame”, napisao je 2012. o Abdiću novinar i književnik Muharem Bazdulj.

Sâm Abdić u novinskim će intervjuima tvrditi da u osnovi njegova uspjeha leži njegovo “poznavanje mentaliteta naroda, činjenica da su ljudi dobili priliku raditi u čistim, bijelim mantilima, u urednim tvornicama s portirnicama i modernim tehnologijama na farmama”.

U čemu god bila tajna Abdićeva poslovnog uspjeha, društvene posljedice su bile vidljive. Bio je to ogroman sociološki preokret za čitavu Cazinsku krajinu. Prvi put u povijesti ove sirotinjske regije lokalni ljudi nisu morali ići trbuhom za kruhom u gastarbajtere, nego su mogli ostati u zavičaju. Odjednom je svakoj cazinskoj i kladuškoj obitelji stizala bar jedna plaća iz Agrokomerca.

Stariji Kladušani pamte kako su se u to berićetno vrijeme čitavi školski razredi dan nakon diplome zapošljavali u Agrokomercu, pa je i nastavni plan i program bio prilagođen Abdićevim poslovnim potrebama, što nam je 2009. u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju potvrdila i nekadašnja kladuška nastavnica Hašija Muhamedagić.

“Kako ne, cijeli razred. Ja znam jer sam radila u prosvjeti. Školski kadar se i obrazovao za potrebe Agrokomerca, jer je Fikret znao koliko mu kakvih radnika treba. A ako baš ne možeš radit, onda sadiš nešto kod kuće i Babo ti to otkupi”, rekla je tada gospođa Muhamedagić.

Zlatne godine
U ta predratna vremena Agrokomerc je poslovao toliko dobro da je Abdić davao plaću i invalidima i bolesnima, pa stariji stanovnici Cazinske krajine i danas ponavljaju njegovu misao: “Kakva je to firma ako ne može izdržat hiljadu ljudi, pa i ako nisu nešto produktivni.”

Kad tu Abdićevu misao promatramo iz kuta današnjeg korporativnog kapitalizma i njegove opsesije rezanjem troškova, ta rečenica zvuči nevjerojatno. Prosječni današnji direktor takvu bi ideju komentirao posprdnim smiješkom. Ali ovo je priča o jednom drugom vremenu, u kojem direktori poput Abdića nisu bili samo uspješni menadžeri nego i socijalna država u malom, o čemu je 2021. za srpsko izdanje BBC-a pričao njegov sin Ervin:

“Mi smo svakog dana primali deset do dvadeset ljudi, majka je spremala ručak za četvero djece, pa je uvijek bilo nešto za jesti. Mi bismo ljudima skuhali kavu i da ih ne pitamo bi li je pili, poslužili ručak, uzeli olovku i papir i pisali zašto su došli, a sutradan bi otac te probleme čitao i rješavao”, rekao je Ervin Abdić, opisujući svoje djetinjstvo.

I tako je Fikret Abdić u tom socijalističkom vremenu postao civilni bog Velike Kladuše i čitave Cazinske krajine. Postao je Babo. Upravo iz tog vremena datiraju razlozi zbog kojih će desetljećima kasnije tisuće ljudi iz Cazinske krajine svakog rujna hodočastiti pred zatvor u Puli, da čestitaju rođendan svom Babi i odaju mu počast za one zlatne predratne godine.

Prvi put u zatvoru
Abdićeva karijera prvi put se strmoglavljuje 1987. godine, kada završava u zatvoru pod sumnjom za poslovanje lažnim mjenicama u vrijednosti od 400 milijuna dolara. Optužbe su uključivale i “podrivanje političkog i ekonomskog sistema Jugoslavije”. Dublje analize ukazuju na mogućnost da je Abdić stradao kao žrtva obračuna u političkom vrhu BiH s njegovim političkim zaštitnicima, poznatom bosanskom begovskom i partizanskom obitelji Pozderac.

Kako bilo, nakon 26 mjeseci pritvora, Abdić je pušten na slobodu u listopadu 1989., baš u osvit demokratskih promjena koje će zahvatiti i BiH. Odlučuje kapitalizirati svoju ekonomsku slavu i kandidirati se na prvim višestranačkim izborima u BiH. Iako je pregovarao sa Savezom reformskih snaga premijera Ante Markovića, na kraju se pridružuje listi muslimanske partije SDA, “jer su obećali da će podržati projekt revitalizacije Agrokomerca”.

Na tim izborima u studenome 1990. Abdić uvjerljivo pobjeđuje, kao jedini kandidat koji je dobio više od milijun glasova. Za njega su glasali pripadnici svih BiH naroda, nadajući se životu i prosperitetu kakve je Abdić donio u Cazinsku krajinu.

“Ja sam 26 mjeseci bio pod prijetnjom smrtne kazne – za potkopavanje društvenih i ekonomskih osnova Jugoslavije – i to u ime naroda. A kad sam po završetku suđenja izišao na višestranačke izbore, upravo je narod odlučio da budem predsjednik države – tada je narod odlučivao, a ne netko drugi u njegovo ime”, reći će Abdić u tom razgovoru za BBC 2021. godine.

Najveća greška
No tada, nakon tih presudnih izbora iz 1990., Abdić povlači potez koji neki smatraju najvećom greškom njegova života: umjesto da postane novi predsjednik države (tada još uvijek socijalističke republike BiH), on tu funkciju ustupa drugoplasiranom Aliji Izetbegoviću i vraća se u Veliku Kladušu da oživi Agrokomerc, a povijest kreće drukčijim tokom. I danas ostaje pitanje što bi bilo da je te 1990. sudbinu BiH preuzeo Abdić, a ne Izetbegović.

“Bosna bi bila drukčija. Nije Babo dobio glasove samo Muslimana, nego i Hrvata i Srba. Ni Hrvati ni Srbi nikad nisu oprostili mom ocu što nije bio predsjednik Bosne”, izjavila je 2009. za Slobodnu Dalmaciju Abdićeva kći Elvira Abdić Jelenović, tadašnja zastupnica očeve stranke u Domu naroda Federacije BiH.

Postoji to utopijsko vjerovanje da je Bosna i Hercegovina mogla izbjeći svoju sudbinu iz devedesetih godina. Da je Fikret Abdić tada postao šef države, kaže ovaj narativ, on bi svojom ekonomskom magijom i trgovačkim manevrima uspio dovoljno olabaviti sva tri bosanska nacionalizma, pa bi njegove pregovaračke i poslovne vještine kanalizirale tu nabujalu energiju u “biznis za opće dobro”.

Da je riječ o utopijskom vjerovanju, potvrđuje činjenica da je u ratnim okolnostima Abdić nešto slično pokušao u Cazinskoj krajini, a taj je projekt završio krvavim intermuslimanskim ratom, logorima za civile i njegovom osudom za ratne zločine.

Naime, početkom rata u BiH Abdić se razilazi sa SDA, Izetbegovićem i političkim Sarajevom, osniva svoju partiju DNZ te u rujnu 1993. na prostoru Cazinske krajine formira Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (APZP), sa sjedištem u Velikoj Kladuši. Abdić postaje prvi i jedini predsjednik tog nepriznatog entiteta koji će potrajati dvije godine, ispunjene građanskim ratom između dvije muslimanske vojske – Abdićeve Narodne obrane i Petog korpusa Armije BiH.

Kupaći kostimi i logori
Svoju odmetnutu pokrajinu Abdić je zamislio kao antiratnu (“war-free”) zonu koja će na trgovačkim principima i na ekonomskoj bazi njemačke marke balansirati između zaraćenih strana, gajeći dobre odnose i poslovnu suradnju sa svim novonastalim entitetima. Abdić je tako potpisao mirovne sporazume i s liderom Republike Srpske Radovanom Karadžićem i s čelnikom Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) Matom Bobanom.

Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na uporabu bescarinske zone u Rijeci, a robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je preko zagrebačke tvrtke Voće. Svojim trgovačkim manirima Abdić je stanovnicima Autonomne pokrajine stvarao iluziju da je kroz rat u Bosni moguće proći neokrznut.

“Kamioni UN-a u Bihać su prevozili brašno, ulje, i katkad, naranče. Abdić je krijumčario kavu, šampon, povrće, kreme za lice, zubne paste i mnoga druga sitna zadovoljstva bez kojih se život ljudi naviklih na udobnost može činiti bijednim. Prije nekoliko tjedana dopremio je teret kupaćih kostima; bihaćke bogate rijeke i potoci mame ljude umorne od rata…”, pisao je tada Washington Post.

Uz sve to, Abdić je vojno surađivao sa srpskim snagama. Jasno, sve te njegove aktivnosti u Sarajevu su doživjeli kao ratnu izdaju, pa je Armija BiH poslala jedinice Petog korpusa da uguše separatističku pobunu. Iako Abdićevi pristaše i danas tvrde da to nije bila secesija nego autonomija, s ovlastima kakve imaju današnji kantoni, pa da je i u tom pogledu Fikret Abdić bio ispred svog vremena.

U ratu protiv Armije BiH Abdić je infrastrukturu Agrokomerca koristio u svrhe koje su ga odvele na robiju. Kako su pisali BiH mediji, “nekadašnje farme peradi preko noći su pretvorene u sabirne logore, a nekadašnja postrojenja za preradu mesa postala su mjesta brutalnih premlaćivanja” protivnika autonomije, što je javno notirao i tadašnji posebni izaslanik za ljudska prava UN-a Tadeusz Mazowiecki.

Drugi put u zatvoru
Konačni poraz Abdićeva tvorevina doživjela je tijekom operacije “Oluja” u kolovozu 1995., kada je Armija BiH – iskoristivši akciju Hrvatske vojske kojom je srušena srpska paradržava u Hrvatskoj – potisnula Abdićeve snage iz Cazinske krajine. No, bratoubilački muslimanski rat ostavio je duboke posljedice, a linije raskola idu ne samo unutar istog naroda i istog društva, već i unutar iste obitelji. Jer pucao je doslovno otac na sina, brat na brata.

Kasnije je u BiH snimljen i film “Majke”, po istinitom događaju, o ženi kojoj je jedan sin poginuo u Narodnoj obrani, a drugi u Petom korpusu: kako po fetvi Islamske zajednice ovaj prvi nije imao pravo na dženazu, majka nije htjela obred ni za drugog sina, već ih je obojicu sahranila u dvorištu ispred vlastite kuće.

Abdić se nakon rata nastanjuje u Opatiji, gdje preuzima vođenje jedne turističke tvrtke. Pod Tuđmanovom je zaštitom: iako je Više javno tužiteljstvo u Bihaću optužnicu protiv njega podiglo već 1996. godine – stavljajući mu na teret smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika – tadašnje hrvatske vlasti ignoriraju zahtjeve BiH pravosuđa za njegovim izručenjem.

Međutim, nakon Tuđmanove smrti i dolaska na vlast koalicijske vlade Ivice Račana, dolaze i crni dani za Abdića: 2002. završava u zatvoru u Karlovcu, a karlovački Županijski sud ga zbog navedenih ratnih zločina osuđuje na 20 godina zatvora, što je kasnije smanjeno na 15 godina, da bi konačno bio pušten 2012., nakon što je odslužio dvije trećine kazne.

Svih tih deset zatvorskih godina, svake zadnje nedjelje u rujnu, pred njegov zatvor u Puli stizale su opisane tisuće krajišnika da mu čestitaju rođendan (Abdić je rođen 27. rujna 1939.) i na zatvorskom parkiralištu gromko otpjevaju: “Oj, Hrvati, vi ste živa bića, vratite nam Fikreta Abdića!”

Abdić se nakon zatvora zaista vratio u Kladušu i u dva mandata predsjednika općine pokušao ponoviti nekadašnji razvojni uspjeh grada. Ali nije išlo: vremena su se promijenila, imidž ratnog zločinca i “izdajnika Bosne” nije otvarao previše vrata u Sarajevu, bočni udari lokalne opozicije također nisu olakšavali stvari, a moguće je i da su Babu stigle godine. No legenda ostaje.