Bilo je to primitivno pleme smješteno u dolini između dvije rijeke. Jedna rijeka, bistra i plava, bila je rezervirana za bogove. Legenda, prenošena s koljena na koljeno, govorila je da iz te rijeke smiju piti samo bogovi, a tko bi se usudio, kaznili bi ga božanski gnjev. Druga rijeka, nazvana Rijeka smrtnosti, služila je običnim ljudima za piće, pranje i prehranu. No, kad bi ona presušila ili postala nepitka, pleme bi umiralo u tišini, preplašeno da priđe božanskoj vodi koja je bila tu, pred njihovim očima.
Letjelica od nepoznatog materijala, koja se prije mnogo generacija nasukala kraj svete rijeke, postala je temelj mita. Uvjereni da je to božanski brod, pleme je živjelo u strahu od kazne ako bi se približili. I tako su polako, ali sigurno, umirali od žeđi, robujući lažnoj priči.
S vremena na vrijeme pojavio bi se neki hrabri mladac, koji bi rekao: “To nisu bogovi, to je naša rijeka!” No, svaki put bi vrač, glavni čuvar tog mita, osudio pobunjenika. Ako bi bijelac iz letjelice slučajno provirio, vraču bi ubacio dar, održavajući mit živim. Poredak bi ostao netaknut, a pleme – nemoćno.
Sada pogledajmo Bosnu i Hercegovinu. Pod sjajem Daytonskog sporazuma, narod se ponaša kao to pleme. Ne usude se suprotstaviti onima koji upravljaju njihovim sudbinama, uvjereni da su stranci, poput bogova, došli s velikim silama iza sebe. Ti “polubogovi” uvjerili su nas da djeluju za naše dobro, dok zapravo održavaju stanje nepokretnosti.
OHR i strani NGO-ovi postali su moderna verzija božanske letjelice. Mi, poput primitivnog plemena, vjerujemo da ne smijemo dirati u njihove interese. Ponekad se pojavi netko tko uvidi stvarnost, ali domaći “vračevi” – politički i religijski lideri – brzo ušutkaju svaki glas koji poziva na promjenu.
Razlika između plemena i naroda je u svijesti. Mi imamo sposobnost vidjeti kroz zavjesu straha, shvatiti igru koja se igra i prepoznati da ti stranci nisu bogovi, već obični ljudi s debelim plaćama. Njihova prisutnost nije znak njihove superiornosti, već naše slabosti.
Njihov cilj nije donijeti mir, već održavati našu nesigurnost i stagnaciju. BiH je zanimljiva kao geopolitička udica za velike sile, potencijalno za nove provokacije Moskve, dok istovremeno služi kao nepresušni izvor jeftine radne snage. Posve im je svejedno je li nas tu tri milijuna ili milijun i pol – bitno je da zemlja ostane u stanju permanentnog konflikta i nesigurnosti. Cilj OHR-a nije stabilizacija, već da BiH ostane zemlja s proruskim entitetom i jednim proruskim vođom, te sa stalnim sukobom muslimana i katolika unutar Federacije.Dokle god se ne oslobodimo njihovog nadzora i ne shvatimo da su oni samo nasljednici drevnih mitova, nikada nećemo uzeti sudbinu u svoje ruke.
Baš kao u onom primitivnom plemenu, mi moramo probiti zavjesu straha, preći rijeku bogova i uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Ako to ne učinimo, osuđeni smo ostati zarobljeni – promatrajući letjelicu koja lebdi iznad nas.
A sada Jablanica i rijeka Neretva. OHR je, kako znamo, zadužen za Aneks 10, aneks za provedbu civilnih pitanja, onog što je najbliže čovjeku, za ljudska prava i održivi povratak, za dostojanstven život. Kako znamo, Schmidt je, fokusirajući se na Dodika, zabranio postavljanje solara na državne nekretnine. Dozvolio je samo na privatne. Da je Dodik gradio kamenolom, zabranio bi i kamenolome na državnoj zemlji. Ali kamenolome u Jablanici i šume Jablanice, koje se bespravno sijeku i ugrožavaju ne samo održivi povratak nego i pravo na život, Schmidt nije vidio. On je zagledan samo u Srbe i u šume Republike Srpske.
No 25 ljudi je mrtvo u Federaciji ne u Srpskoj. Stotine života je uništeno.
Niti jedan mladac se ne čuje od vračeva, nema kamena prema zgradi OHR-a.
Okreću nas jedne prema drugima, protiv trećih, i u ovo vrijeme najveće ljudske solidarnosti dok je jasno da je glavni i odgovorni krivac u ovoj priči, koji je stotine puta prošao kraj tih ilegalnih kamenoloma, OHR. Onaj koji ih je bio dužan zabraniti.
Schmidtovci naprosto nisu radili svoj posao. Skupo plaćen posao.
OHR ne treba protjerati. Treba ih privesti i suditi im. U Njemačkoj bi, da je odgovoran za neki njihov Aneks10 već bio procesuiran. On to zna. Zato priča o svemu osim o Jablanici.
Ovo je naša rijeka i u njoj su naši mrtvi.
Naša povijest i naše danas i sutra, naša tragedija direktno potaknuta sveopćom OHRizacijom društva, nisu više kompatibilni s njim.
Schmidt više nikome ne smije biti autotoritet. Niti smije ostati gost u našoj zemlji. Ni on ni svi slični njemu.
U suprotnom neka stotinu novih prokletih godina, padne nad nas.
Ivan Urkov l poskok.info