Godina je bila 1985. Jugoslavija je dobila novi, mlad bend — Crvenu jabuku. Publika je slušala njihove pjesme glasno, kako su i savjetovali, a popularnost je rasla iz dana u dan. Album s provokativnom naslovnicom, na kojoj je bila oslikana ženska stražnjica s crvenom jabukom i sloganom “Obavezno slušati glasno”, postao je hit. Tada smo još vjerovali da je mladost vječna, da su ljetni koncerti beskonačni i da slava ne može stati pred tamnu sjenku sudbine.
Tog 18. rujna 1986., Mostar je trebao biti svjedok jednog od najvećih koncerata Crvene jabuke. Prodano je preko 1200 ulaznica, a energija u zraku mogla se rezati nožem. I onda… taj telefon. Dražen Ričl je svojoj majci poslao posljednju poruku: “Otišao sam na koncert u Mostar, doći ću kasno, ne čekaj me.” To su bile njegove posljednje riječi upućene ženi koja nikada nije uspjela preboljeti njegovu smrt. Ričl je u trenutku nesreće imao samo 24 godine. U doba kad bi drugi tek učili kako voljeti, on je već bio idol žena širom Jugoslavije. A mi, kao da smo znali da će otići prije nego što ga se dovoljno naslušamo, pratili smo njegove stihove, čekajući još jednu pjesmu, još jednu notu. Ali život nije uvijek milostiv prema onima koje volimo.
Na putu prema koncertu, bend je krenuo iz Sarajeva prema Mostaru u tri automobila – fići, golfu i zastavi, dok je kamion pratio s opremom. U fići su se vozili Dražen Ričl, Aljoša Buha i Zlatko Arslanagić. Kiša, nepozvana i neželjena, spustila se nad cestom kod Jablanice, kao da je željela oprati put kojim su prolazili. Ali umjesto katarze, ona je donijela tragediju. Put je postao klizav, i taj mali fićo… fićo, simbol skromnog šarma Jugoslavije, izgubio je kontrolu i završio ispod kamiona. Šarm fiće, toliko karakterističan za ono vrijeme, skupo je koštao – kao što nas danas skupo košta šarm zapuštene Jablanice i divljenje međunarodnim institucijama koje gledaju negdje drugdje.
Kad su Dražen Žerić Žera i Darko Jelčić stigli s golfom pokraj mjesta nesreće, prošli su kraj olupine ne sluteći da je njihov svijet upravo zauvijek promijenjen. U Mostaru su, čekajući trojicu prijatelja, osjećali nelagodu koja im nije davala mira. Žera je nazvao miliciju, očekujući sve osim onoga što je čuo — njihovi prijatelji teško su nastradali.
Koncertna bina bila je već postavljena, posjetitelji su stizali, a glazba je trebala početi. Ali umjesto glazbe, svirala je tišina – ona najgora vrsta, ona koja dolazi s vijestima koje ne želiš čuti. Publika, koja je trebala plesati i pjevati, okupila se pred bolnicom. Ljudi su stajali u redovima, čekajući da daju krv za članove Crvene jabuke, nadajući se čudu. I tada shvatiš da je ljubav, ona istinska, uvijek tu – ne kad slavimo, već kad strahujemo da ćemo izgubiti. Čekali su. Strpljivo. Nisu se predali.
Nažalost, Aljoša Buha preminuo je na mjestu nesreće od teških ozljeda glave. Dražen Ričl, teško ozlijeđen, prebačen je iz Mostarske klinike u Beograd, gdje je ubrzo podlegao ozljedama. Zlatko Arslanagić, vozač, preživio je, ali ta je tragedija zauvijek obilježila bend.
I sada, gledajući unatrag, pitam se, koliko smo uistinu spremni na neizvjesnost života? Draženove posljednje riječi majci, jednostavne, kao i stotine drugih rečenica koje izgovorimo na autopilotu, sada zvuče kao prokletstvo. Sudbina je tih dana odlučila odnijeti ono što je najdragocjenije — mladost, talenat, ljubav, ali ostavila je sjećanje. I u tom sjećanju živi Crvena jabuka, zauvijek zarobljena u pjesmi koja više nikad neće biti otpjevana uživo.
Danas, dok poplave odnose desetke života u Jablanici, opet smo suočeni s nebrigom, nesigurnošću i osjećajem da ništa nismo naučili. Voda koja sada prijeti ljudima, kućama, životima, ista je ona koja je, na klizavoj cesti, odnijela Dražena i Aljošu. Sva ta snaga kojom se nekad dičila Jugoslavija, a sada međunarodna zajednica, koja tvrdi da je tu da nadzire pravdu, Ustav, zakone, ostaje nijema kad su u pitanju ljudski životi. OHR, institucija zadužena za civilna pitanja u Bosni i Hercegovini, toliko je fokusirana na političke borbe i ustavne komplikacije, da ne vidi Jablanicu. Ne vidi živote koji nestaju u poplavama. Bave se papirima, dok voda odnosi stvarne ljude. Gledaju u ustav, a ne vide ceste, kuće, mostove, niti sigurnost onih koje bi trebali štititi.
Tragedije u Jablanici, bilo u obliku sudara automobila s kamionom ili poplava koje odnose kuće, pokazuju da je istinska borba, ona za život, uvijek na terenu, daleko od kancelarija i političkih govora. I tada, kao i sada, umjesto odgovora, dobivamo tišinu. Nema ni kiše ni poplave koja može oprati nebrigu onih koji bi trebali štititi ljude. A Crvena jabuka… ona živi i dalje u stihovima koji nas podsjećaju da smo svi, bez obzira na sve, samo putnici na klizavim cestama života.
Nakon 13 dana borbe, 1. listopada iliti oktobra 1986. godine, umire Dražen Ričl, gitarist Crvene jabuke. Iza njega ostaju stihovi pjesme Crvene jabuke koji kao da su slutili na smrt:
“I volio bih umrijeti prije nego ostarim,
i volio bih umrijeti samo da ih ne vidim
kako pričaju priče kao naši starci
bivše djevojčice i bivši dječaci”
Emina Zanki l poskok.info