Edis Bektash u svojoj kolumni Kralj Tvrtko – sjajno ime za vibrator na vrlo britak i satiričan način rasvjetljava apsurdnost rasprava o etničkom identitetu kralja Tvrtka I Kotromanića u današnjoj Bosni i Hercegovini. Kroz analizu povijesnog konteksta i suvremenih političkih narativa, Bektash raskrinkava jednostrano prisvajanje Tvrtka od strane Bošnjaka, Srba i Hrvata, ističući kako takvo svojatanje ne samo da nema osnove, već pokazuje duboko nerazumijevanje povijesti i identiteta. U nastavku prenosim njegovu kolumnu prevedenu na latinicu i hrvatski jezik.
Edis Bektash: Kralj Tvrtko – sjajno ime za vibrator
Nakon sarajevskog vodvilja sa spomenikom kralju Tvrtku I Kotromaniću, za kojeg nisu na vrijeme osigurane uredne dozvole, zbog čega je izložen kao vašarska atrakcija, da ne kažem kao šarena laža, sljedeći čin iste vodviljske predstave odigrao se u Banjoj Luci, gdje je taj srednjovjekovni monarh također dobio svoje obilježje.
Naravno, nije trebalo dugo čekati da se po društvenim mrežama rasplamsaju svađe ozlojeđene i egzaltirane bošnjačke i srpske “intelektualne sirotinje” oko toga čiji je Tvrtko, pri čemu ga i jedni i drugi svode u vulgarne monoetničke okvire koje su ograničeni i ropski umovi jedino sposobni razumjeti.
Tumačiti srednjovjekovna identitetska pitanja kroz prizmu današnjice granitno je čvrst dokaz nerazumijevanja i prošlosti i sadašnjosti. Ni Bošnjaci ni Srbi koji se svađaju oko Tvrtka ne shvaćaju da u granitnoj čvrstoći dokaza iz prethodne rečenice klešu impresivan spomenik vlastitom pristajanju na hipnozu koja ih je bacila u plemenski hipnotički trans, u kojem nema mjesta ni za modernu nacionalnu, ni za modernu građansku svijest, a gle čuda – čak ni za svijest kakvu je baštinio jedan srednjovjekovni monarh i najznačajniji vladar dinastije Kotromanića.
Što je točno bio kralj Tvrtko, najlakše bi bilo ustanoviti kad bi mu se moglo postaviti pitanje i saslušati njegov odgovor. A, avaj, on je već više od šest stoljeća u carstvu sjena i nema načina da do nas dopre njegov glas. Zbog toga pristojnost nalaže da se služimo činjenicama iz oskudnih pisanih izvora i da iz njih izvučemo logične zaključke. No, u tom poslu valja biti vrlo oprezan, tim više što bošnjačka i srpska “intelektualna sirotinja” već desetljećima dokazuju da ne razumiju zahtjeve logike i da neugodno često emociju, navijački zanos, pa i ideološku dresuru proglašavaju njezinim plodovima.
Tvrtko I Kotromanić, kao i mnogi balkanski vladari srednjeg vijeka, porijeklom je mogao biti čak i Mađar ili German, možda čak i Bugarin. Ali njemu, kao ni drugim vladarima tog doba, vladarske ambicije nisu dopuštale da se zamara takvim pitanjima. Njegov identitet kao kolektivna kategorija nije mu značio skoro ništa, jer je bio svjestan da živi u doba u kojem taj identitet oblikuju vlast i njena moć, te da će njegovi podanici biti ono što ih on uspije natjerati da budu.
Ono što povijest prilično pouzdano svjedoči o Tvrtku jest da je bio prvo ban, a zatim i prvi kralj Bosne. U trenutku krunidbe, on pomalo lešinarski baca oko na susjednu Srbiju, u kojoj je ugašena vladarska loza Nemanjića, te svojoj tituli, na temelju prilično labavih rodbinskih veza, dodaje i titulu kralja Srba. To je vrlo ustaljen i uobičajen postupak u srednjem vijeku i koristiti ga kao dokaz za Tvrtkovo etničko određenje zahtijevalo bi dosljednost koja bi kasnije i sultana Mehmeda proglasila i Bosancem i Srbinom, jer se i on u svojoj tituli označava kao suveren tih zemalja koje su pale pod njegovu vlast.
Hrvatska “intelektualna sirotinja” Tvrtka svojata na temelju činjenice da mu je majka bila plemkinja iz loze bribirskih Šubića, te da je u dinastiji Kotromanića rimokatoličanstvo bilo prisutno, osobito u njezinim početnim danima. No taj hrvatski “intelektualni jad” nema odgovora na pitanje zašto Tvrtko, koji ima izraženu ambiciju da ovlada ne samo hrvatskim krajevima već i Dalmacijom, svoju domovinu ne naziva Hrvatskom, već njezino ime daruje osvojenim krajevima.
Čini se ipak da su u pogledu Tvrtkove identitetske pripadnosti najviše u krivu oni koji, formalno gledano, nose etnonim izveden iz imena Tvrtkove domovine. Oni se dijele na Bošnjake i na integralne Bosance, a “intelektualna sirotinja” iz ta dva društvena odsječka nastoji da, svatko za sebe, Tvrtka uklopi u vlastiti identitetski okvir i proglasi ga svojim kolektivnim pretkom iz davne prošlosti. Problem je, međutim, to što ni bošnjaštvo ni integralno bosanstvo nemaju gotovo nikakve veze sa srednjovjekovnom Bosnom, jer su ta dva fenomena kreirana mnogo kasnije, pod vrlo heterogenim formativnim silnicama u rasponu od Osmanskog Carstva, preko Austro-Ugarske pa sve do socijalističke Jugoslavije, a veza sa srednjovjekovnom Bosnom bila je gotovo isključivo teritorijalna.
Ona frakcija srednjovjekovnog bosanskog plemstva koja je prihvatila islam nije bila sposobna, ili nije bila zainteresirana, da odigra ulogu koju je Mauzolos iz Halikarnasa odigrao kao perzijski satrap koji je sačuvao helensku svijest u svojoj pokrajini i tako olakšao Aleksandru Velikom da sruši nekoć moćnu Ahemenidsku imperiju. Islam je bio previše energičan i ekstenzivan ideološki okvir, previše u službi sultana s Bosfora, da bi trpio etničke i regionalne partikularizme s političkom ambicijom.
To plemstvo s početka osmanske vladavine nad Bosnom vremenom se osipa i topi kroz ratove, a na njegovo mjesto dolaze age i begovi koji jednostavno nemaju artikulirano sjećanje na srednjovjekovnu Bosnu, već umjesto toga baštine maglovite mitove i legende, dok bosanski ejalet doživljavaju kao geografski prostor svoje vladavine.
U trenutku svoje propasti, nekoć moćno Tvrtkovo kraljevstvo već je iznutra trulo, podijeljeno i znatno smanjeno, pa sjećanje na njega ne može ugroziti formirajuću hercegovačku svijest, kroz koju puno više preživljava sjećanje na Hum i Zahumlje, nego što kroz poraženu Bosnu preživljava svijest o bosanskoj banovini i kraljevini. Nakon propasti kraljevine, veze sa srednjim vijekom bile su toliko oslabljene i izlizane, da je pitanje bi li Bosna, a s njom i Hercegovina, uopće preživjele stoljeća strane vlasti kao politički subjekti, da nisu bile na graničnom području, zbog čega se neprestano zahtijevalo njihovo imenovanje u ratnim planovima i diplomaciji.
wpDiscuz
