Dok apokaliptični prizori sela Zlate kod Jablanice jedva dolaze do očiju javnosti, sportski naslovi puni golova i hat-trickova preuzimaju prve stranice medija. Nogomet, sport koji je odavno postao globalni fenomen, danas, čini se, služi kao sredstvo zamagljivanja stvarnosti. Možda to zvuči kao teorija zavjere, ali činjenica je da se u trenucima kada treba govoriti o pravim problemima — poplavama, katastrofama, političkim krizama — često pojavi utakmica koja “odjednom” postane važnija od svega ostalog.
piše: Emina Zanki l poskok.info
Scena prva. Seljaci kod Jablanice gledaju svoja srušena ognjišta, tragovi poplava još uvijek u svakoj udubini na licima, svaki pogled vapi za pomoći. Tamo gdje su jučer bile kuće, danas su ruševine. A mi, dobro ušuškani u svoje dnevne rutine, listamo vijesti o golovima i pobjedama, slavimo nogometne bogove. Jer, naravno, Thuram je zabio hat-trick, a Atalanta pogađa “petardu.”
U međuvremenu, Jablanica tone, zajedno s našim zdravim razumom.
Ovo nije bajka o dvije stvarnosti. Ovo je tužna istina o jednoj. Našoj. Današnjoj.
Dva dana se piše o nevremenu koje je poharalo sela, a onda – čarolija – sportske vijesti preuzimaju naslovnice. Golovi pljušte, a poplave nestaju iz fokusa.
Mediji nam guraju lažnu sliku svijeta gdje problemi prestaju kad zabiješ gol ili osvojiš trofej. A stvarnost ostaje tiha, sjećanje na njezinu brutalnost skriva se iza nasmiješenih lica igrača i navijača.
Nogomet nije krivac sam po sebi. Bio je i ostaje kolektivni bijeg od svakodnevnice, doza adrenalina u monotonom životu. Ali kad postane jedino što nas zanima, kad svjesno okrećemo glavu od stvarnih problema i dubokih rana u društvu – onda je problem negdje u nama. Jer, dok se mi bavimo statistikama i analizama utakmica, Jablanica i dalje ostaje pod vodom. Ljudi su i dalje bez krova, infrastruktura razrušena, a pomoć – jedva vidljiva.
Dok mi uživamo u tim medijskim reflektorima, koji sjaje samo tamo gdje se golovi zabijaju, zaboravljamo na one koji su u tami.
Gdje su reflektori na ljude čiji su životi srušeni poput mostova u Jablanici?
Gdje su reflektori na nemoćne, na one bez krova nad glavom?
Na ljude koji gledaju u prazninu, dok ih mediji ostavljaju na marginama priča, daleko od očiju javnosti?
Šutnja medija je njihov zločin
Oni koji bi trebali pričati pravu priču, odlučuju se za jednostavnije narative. Nogomet prodaje naslovnice, a poplave ne. Lako je fokusirati se na radost nogometnih pobjeda, jer golovi donose osmijehe, dok prizori uništenja donose tugu. A tuga, kao što znamo, ne prodaje novine. Nogomet je industrija, a industrije se ne bave neugodnim pitanjima. One prodaju snove.
Ali tko će ispričati priče iz Jablanice? Tko će objasniti što znači izgubiti sve u naletu vode, dok se ostatak svijeta raduje pobjedama u sportu? Tko će stati uz one koji nemaju dom ni nadu, dok publika stoji uz svoje heroje na nogometnim travnjacima?
Panem et circenses
Nije ovo novo. Panem et circenses, rekli su stari Rimljani – kruha i igara – formula koja je uvijek radila. Kad narod dobije kruha i zabave, ne postavlja pitanja. Gladijatorske borbe su zamijenjene nogometom, ali princip je ostao isti. Dok se ljudi zabavljaju, moćnici rade svoje. Nema tu puno mudrosti. Svatko tko ima monopol nad informacijama zna – gdje su igre, tu nema pobune. Gdje su pobjede, tu nema kritike.
Pogledajmo Mussolinija, koji je s talijanskom reprezentacijom slavio nogometne pobjede dok je zemlja tonula u fašizam. Pogledajmo Videlju, koji je organizirao Svjetsko prvenstvo 1978. u Argentini dok su politički protivnici nestajali po tajnim logorima. I pogledajmo, sramotno, nas – koji slavimo svaki gol dok se sela u našoj zemlji urušavaju pod težinom nebrige i zaborava.
Nogomet kao opijum za mase
Nogomet je postao naš opijum. Savršeno sredstvo za odvlačenje pažnje od stvarnosti koja nas svakodnevno udara šamarima. Tamo gdje bismo trebali stajati uz ljude u nevolji, mi stajemo pred televizorom, navijamo i zaboravljamo. Zaboravljamo da svaka utakmica koja nam oduzme pažnju znači manje pažnje za stvarne probleme. Da svaki gol kojeg slavimo dolazi s cijenom – ne onom u novcu, već u ljudskim sudbinama koje prolaze nezapaženo.
Ne, nogomet nije problem. Problem je kako ga koristimo. Problem je kad svijet koristi taj sport za zamagljivanje stvarnih problema, za kontrolu narativa. Dok mi plješćemo nogometnim herojima, pravi heroji – oni koji se bore protiv katastrofa, koji spašavaju živote – ostaju u tišini. I dok Jablanica tone, mi slavimo golove.
Hoće li nas probuditi stvarnost, ili ćemo ostati uspavani pod opijumom nogometa? To je pitanje na koje moramo sami odgovoriti. Jer, kad reflektori ugase svjetla, stvarnost je još uvijek tu. Pitanje je samo hoćemo li je napokon vidjeti.