Nekad davno, tamo negdje oko stoljeća sedmog plus četiri, u dalekom Stridonu – selu koje je danas otprilike na granici između “e to ti je negdje u Bosni” i “ne, to je ipak Slovenija” – rodio se naš dragi sv. Jeronim.
Ne samo da se rodio, nego je, kao svaki pravi Dalmatinac, odmah osjetio duboku povezanost s fjakom. Što znači more, bonaca, toćanje. Ali nije mogao dugo fjakati. Dao se po školama, pa ga je sudbina odvela ravno u Rim, što je otprilike kao da te danas sudbina odvede u Zagreb na fakultet – i tamo te, naravno, krste.
Jeronim je, kako i priliči svakom istinskom Dalmatincu, ubrzo shvatio da mu život bez asketizma i pokore nema smisla.
Za razliku od današnjih pokornika koji se pokore na plaži uz gemišt, Jeronim se pokorio na Istoku. I ne bi on bio Jeronim, nego neki obični Ivan, da se nakon toga nije vratio u Rim, u epicentar ondašnjeg svijeta, gdje je, bez puno muke, postao tajnik pape Damaza.
Touche!
A kad si jednom tajnik pape, imaš pristup svim najvažnijim stvarima – od tajnih dokumenata do prijevoda Biblije. Naravno, prevoditi Bibliju za Jeronima nije bio problem – on je to maestralno odradio, čisto kao da prevodi večernji meni u konobi.
I tako je nastala Vulgata, prvi pučki prijevod Biblije. Prvo izdanje je odmah rasprodano a kiosci su morali ugraditi dodatna kamena pojačanja od navale publike. Bolje je išla nego duvan.
Ali, priča tu ne staje. Jeronim je, naravno, bio tip koji je uživao u samostanskom miru, pa se skrasio u Betlehemu. Dalmoš rođeni. Znači samo fensi mjesta.
No, ni Betlehem nije mogao proći bez male dalmatinske anegdote – lav mu dolazi u posjet, i to s trnom u šapi.
Naravno, Jeronim kao pravi, odvažan Dalmatinac, izvadi trn lavu, a ovaj mu se vrati svake noći, lojalan kao turist koji svake godine dolazi u istu kuću na moru. Lav mu je, naravno, bio prvi Airbnb gost.
E sad kako je lav simbol Venecije, je li ovaj posjet lava Jeronimu i njegovo klanjanje našem junako predskazalo neku budućnost odnosa na Jadranu? Eeeee. Stani malo pa razmisli..
I tako, dragi moji, od Stridona do Betlehema, Jerkiša je živio svoj život kao pravi Dalmatinac: škola, pokora, malo tajništva kod pape i povremeni spa tretmani za lavove.
I dok vi danas uz kavu, križaljku i cigaretu slavite svog zaštitnika, nemojte zaboraviti: “Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac” nije samo molitva, nego stil života.
A kad se pitate zašto sv. Franjo nije naš zaštitnik, pa to je logično – kad bi svaki Dalmatinac imao sv. Franju za svog zaštitnika, Franjo kao megapopularan lik tog vremena sve bi zasjenio. Tko bi onda radio Vulgatu, spašavao lavove i bio frajer iz Dalmacije koji piše povijest?
Napomena: Prvi zaštitnik provincije Dalmacije bio je sv. Serafin, tj. sv. Franjo ranjeni, no tadašnja je uprava Reda tražila da ni jedna provincija u redu ne može imati sv. Franju za zaštitnika, osim Asiške. Stoga je za ondašnju prov. Dalmatiae izabran sv. Jeronim Dalmatinac, piše Hrvatska provincija svetog Jeronima.