Početkom srpnja 1936. godine Mostar se nalazio u znaku priprema za veliku javnu političku skupštinu bivše HSS i proslavu stogodišnjice hrvatske himne. Tijekom tog razdoblja sve hrvatske radnje i domovi bili su iskićeni hrvatskim zastavama.
U predvečerje 11. srpnja Hrvatsko pjevačko društvo „Hrvoje“ i pjevački seljački domovi iz Cima i ostalih sela imali su zadnje probe za veliki koncert koji će se održati u prostorijama „Hrvoja“.
U ponoć istog dana oko 1.000 Mostaraca na čelu s narodnim zastupnicima dr. Barišom Smoljanom, Markom Sutonom i dr. Jakišom Milkovićem na stanici su dočekali izaslanika dr. Vlatka Mačeka, profesora Jelašića. Istim vlakom u Mostar je pristiglo Hrvatsko pjevačko društvo „Trebević“ i narodni zastupnik dr. J. Šutej.
Za vrijeme dolaska masa je klicala dr. Mačeku, seljačkoj stranci i narodnim zastupnicima. Na stanici je g. Jelašića kraćim govorom pozdravio narodni zastupnik Jakiša Milković nakon čega je HPD „Hrvoje“ otpjevalo pjesmu „Bog i Hrvati“ te HPD „Trebević“ pjesmu „Svanula zora…“. Potom su se okupljeni razišli, a gosti krenuli na počinak.
U 5 sati ujutro 12. srpnja 1936. godine Hrvatska glazba Mostar prošla je gradom svirajući budnicu. Već u 7 sati i 40 minuta na stanicu dolazi vlak s brojnim gostima pristiglim s različitih strana. Vlakom su došli seljaci i narodni predstavnici iz sela koja su se nalazila u blizini željezničke pruge.
U grad pristižu i mještani sela iz okolice Mostara svrstani u povorke i predvođeni svojim seoskim starješinama i istaknutijim vođama HSS-a. Uskoro su gradske ulice bile iskićene brojnim zastavama i ispunjene mnoštvom naroda.
Masa svijeta po nogostupima, ali i samim ulicama iskićena trobojnicama i slikama dr. Vlatka Mačeka i pokojnog Stjepana Radića odavala je izgled jedne organizirane i vrlo disciplinirane grupe svjesnih ljudi. Povorka je krenula tadašnjim šetalištem Vojvode Mišića Tyrševom ulicom (bivša Kolodvorska ulica) prema igralištu Hrvatskog športskog kluba Zrinjski gdje se i održala skupština.
Na čelu povorke išla je konjica od 800 konjanika okićenih trobojnicama. Povorka je cijelim putem prolazila kroz gusti špalir okupljenog naroda pjevajući hrvatske pjesme. Prolazak svečane povorke do stadiona HŠK Zrinjski gdje je bilo zborište trajao je puna dva sata. Na zapadnoj strani igrališta bila je podignuta velika tribina na kojoj su smješteni narodni zastupnici, predstavnici organizacija, predstavnici vlasti i novinari.
Na zbornom mjestu prvi govor održao je Jakov Jelašić, izaslanik dr. Mačeka i narodni zastupnik iz Zagreba. U svom govoru osvrnuo se na patnje i progone koje je hrvatski narod izdržao posljednjih 100 godina i na sve moguće diktature koje su ga stotinu godina ugnjetavale nastojeći da ga zbrišu s političke pozornice.
Profesor Jelušić istaknuo je kako za kompaktnost hrvatskog seljačkog pokreta najveće zasluge idu braći Anti i Stjepanu Radiću koji su pokret i stvorili. Kada je pokojni Stjepan Radić stvarao pokret nailazio je na poteškoće ne samo u gradovima već i po selima, a sve zbog toga što hrvatski seljak još uvijek nije bio svjestan da je on temelj naroda i države. Godinama se seljaka pritiskalo zbog čega je postao malodušan.
Buđenjem svijesti i spoznajom da je on temelj, narod se počeo okupljati oko svog prvaka te je tako stvoren pokret koji se očeličio. Narod je pokazao svoju visoku političku svijest kada je 5. svibnja srušio diktaturu i pokazao da tu ostaje dok god ovu zemlju bude grijalo sunce. Narod je tog 5. svibnja na dnevni red postavio rješenje hrvatskog pitanja. Danas postoje tri naroda hrvatski, slovenački i srpski. Jugoslavenski narod ne postoji, to je fikcija. Ako postoje tri naroda onda postoje i tri volje, tri narodna individualiteta.
Nakon toga okupljenom narodu obratili su se brojni govornici, i to redom: Ivan Čelan narodni zastupnik iz Livna, dr. Josip Berković iz Splita, Stipe Bošnjak iz Mostara, Paško Kaliterna iz Splita, dr. Jakov Grgurić iz Prozora, Stipe Matijević iz Blata na Cetini, Mate Mikšić iz Brčkog, dr. Niko Ljubičić iz Travnika, Pavo Grce iz Sinja, dr. Roko Mišetić iz Dubrovnika, dr. Filip Čondrić iz Banja Luke, Ante Budimirović iz Bugojna, dr. Niko Bjelovučić iz Metkovića, dr. Mile Vuković iz Imotskog.
Predzadnji je govorio narodni zastupnik iz Sarajeva dr. Jure Šutej. Njegov govor masi se posebice dopao pa su ga u nekoliko navrata pozivali da se vrati za govornicu, što je i učinio. U svom govoru posebno je pozdravio hrvatsku ženu za koju je rekao kako postaje svjesna da i ona može puno pomoći svom hrvatskom narodu. To je dokaz da je hrvatska ideja prokrčila put i među žene koje će prenijeti tu svijest i na djecu u kolijevci, a tako i na sva buduća pokoljenja hrvatskog naroda.
Govorio je i o naučavanju velikog učitelja Stjepana Radića koji je rado isticao da prava muka ne propada pa tako neće propasti ni muka hrvatskog naroda. Govorio je o sili koja može nekom da oduzme imanje, nekom da oduzme čak i život, ali da ta sila nikada ne može da oduzme dušu, a najmanje Hrvatima. Osvrnuo se i na put dr. Mačeka u Beograd koji je tamo jasno istaknuo kako Hrvati žele takvu državu u kojoj će svi ljudi biti jednakopravni te kako treba poštivati i Srbe i Muslimane jer i oni imaju pravo da traže svoj politički pravac kakav sami žele.
Nadalje dr. Maček je rekao: „Nemojte se varati, nema niti jednog Hrvata koji je za ovako uređenu državu. Kako možete tražiti da netko voli jednu državu ako mu se uništava i zatire obitelj“. Na koncu se dr. Šutej osvrnuo na sveprisutne hrvatske zastave koje nikom ne mogu biti izazov jer Hrvati nemaju koga da izazivaju, zbog čega ih treba čuvati i još ponosnije isticati sve dotle dok se ne izbori ono što Hrvatima po pravu pripada.
Zadnji i najtemperamentniji govor bio je onaj dr. Bariše Smoljana. Rekao je da Hrvati zahtijevaju i da će uvijek zahtijevati da budu gospodari na svome. Naglasio je važnost kompaktnosti hrvatskog naroda i istaknuo da narod nikada neće propasti ukoliko ostane složan pa kakva god se sila okrene na njega. Nakon govora dr. Smoljana Hrvatska glazba iz Metkovića odsvirala je hrvatski himnu koju su nazočni saslušali u svečanom stavu poslije čega su se okupljeni razišli svojim domovima.
Sa oko 25.000 sudionika i s preko 500 zastava ovo je bio jedan od najorganiziranijih i najmasovnijih skupova koji su se održali u gradu na Neretvi. Okupljanje ovako velikog broja Hrvata iz svih krajeva i nazočnost hrvatske inteligencije koja je u govorima isticala važnost jačanja hrvatske svijesti i zajedništva nisu svi građani Mostara gledali blagonaklono. Stoga je pri razilasku sudionika skupa na Velikoj Tepi u Mostaru napadnuta skupina hrvatskih mladića od kojih je jedan bajunetom uboden s leđa. Ozljeda je bila smrtonosna za Blaža Krtalića iz Gnojnica o čemu ćemo nekom drugom prigodom.