I tako je Bora Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba, pokopan tamo gdje je i rođen – u Čačku. Umro je u 71. godini života, daleko od Čačka, u Ljubljani, gdje je tražio spas od upale pluća. Na kraju, ni rock’n’roll ni četništvo nisu pomogli, a uz obitelj, suprugu Dubravku i sina Borisa, oprostili su se s njim i asevi s domaće estrade. Svi su bili tamo – Bajaga, Miroslav Ilić, i ostali dežurni heroji narodnih masa, koji su došli odati počast jednom od najvećih bardova jugoslavenskog rocka.
No, ako mislite da su sahrana i oproštaj prošli bez kontroverzi, ne poznajete Boru. Na njegovom posljednjem ispraćaju, osim glazbenih kolega, pojavili su se i dobro poznata lica iz rubrika crne kronike – Veselin Šljivančanin i Dragan Vasiljković, zvani kapetan Dragan. Da, dobro ste čuli. Jedan je osuđen zbog zločina na Ovčari, a drugi je nakon devet godina ekstradicijskog pritvora u Australiji izručen Hrvatskoj i osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina. No, što biste očekivali? Bora je uvijek znao privući kontroverzu – čak i u smrti.
Jer Bora nije bio samo pjevač. On je bio simbol jednog vremena, vremena kad su se na istoj bini mogli naći rock’n’roll i nacionalizam, kad su gitare bile glasnije od ratnih bubnjeva, ali se ispod svega toga ipak provlačila ideologija s mirisom baruta. Rock’n’roll je uvijek bio političan, a u Borinom slučaju, politika je bila itekako osobna. Bio je četnički vojvoda, ponosan na Miloševića, ponosan na stihove poput “E moj druže zagrebački”, s kojima je zauvijek zatvorio vrata nastupima u neovisnoj Hrvatskoj.
Rođen u Čačku 1952., Bora je odrastao u zemlji koja se raspadala, a zajedno s njom i njegova karijera. Bio je rock zvijezda prije nego što su rock zvijezde postojale u Jugoslaviji – s hitovima poput “Lutke sa naslovne strane”, “Dobro jutro”, i “Pogledaj dom svoj anđele”. No, kako je Jugoslavija padala, tako je i Bora evoluirao – od buntovnog rockera do nacionalističkog propagandista.
Iako je pokušao politiku, završio je kao savjetnik ministra kulture u vladi Vojislava Koštunice. Ni tu se nije zadržao dugo – kao ni na jednoj poziciji koja nije uključivala gitaru i mikrofon. Bora je bio čovjek binarnih podjela – za neke junak, za druge zločinac, i na kraju, ono što je bio cijeli život: kontroverza s mikrofonijom. I tako, dok ga jedni oplakuju kao jednog od posljednjih jugoslavenskih rockera, drugi pamte Boru kao čovjeka koji je gitaru zamijenio četničkom kokardom.
I eto, tako je završila priča o Bori Čorbi. Nije se predao ni bolesti, ni godinama – samo se, kako to obično biva, na kraju pokorio smrti.