Peter Stano, glasnogovornik Europske komisije, izgovorio je riječi koje u sebi nose težinu neizgovorenog. Na papiru su to samo riječi žaljenja – EU žali što Mongolija nije uhitila Vladimira Putina, državnika koji nosi teret optužbi Međunarodnog kaznenog suda. No, u stvarnosti, te riječi odzvanjaju poput tihe tuge, nalik na onaj osjećaj kada pravda, iako prizvana, ostaje negdje u zraku, nedostižna, zapletena u mrežu interesa.
Mongolija, zemlja koja svoj dah oduvijek pronalazi u sibirskim vjetrovima, nije imala izbora. Da, ona je potpisnica Rimskog statuta, ali između potpisa i stvarnosti, tu se negdje, između stepa i rijeka, isprepliće energetska ovisnost o Rusiji. I kako onda očekivati da će jedan nalog, ma koliko bio pravedan, prevagnuti nad životnom potrebom za energijom koja grije njihove domove i pokreće njihovu zemlju?
“EU žali”, rekao je Stano. Žaljenje je riječ koja tako često zvuči nemoćno, a u ovom kontekstu ima okus nečega mnogo gorčeg. Međunarodni kazneni sud izdao je nalog za Putina zbog zločina počinjenih u Ukrajini. Ali što učiniti kada su granice pravde definirane energijom i ekonomijom, a ne ljudskim pravima?
U Ulaanbaataru, Putin prolazi, razgovara, možda se i osmjehuje. On zna da za njega, na tom mjestu, nema lisica. Zna da njegova moć, njegov utjecaj, i dalje drži ključeve mnogih vrata. Mongolska vlada objavila je ono što svi znaju, ali nitko ne želi reći naglas – nisu ga uhitili zbog energetske ovisnosti. Pravda je jedna stvar, ali hladnoća zimske stepe sasvim druga.
Stano poziva, EU poziva, Međunarodni kazneni sud poziva – svi oni pozivaju na suradnju. Ali u svijetu gdje je politika krv koja prolazi kroz žile globalnih interesa, čak i poziv na pravdu može biti utopljen u tišini. Mongolija šuti, jer zna – između pravde i opstanka, ponekad, nažalost, moraš izabrati jedno.
I tako, dok svijet gleda, pravda čeka. A Putin? On nastavlja hodati između tih dviju stvarnosti – one koja ga zove na odgovornost i one koja mu otvara vrata, kao da su te optužbe samo šapat, daleko od stvarnosti.