Mostarski muftija Salem efendija Dedović očito se odlučio upustiti u predizbornu utrku, ali ne kao kandidat, već kao glavni tračer Hrvata, katolika i njihovih političkih predstavnika.
Neki bi rekli da se bavi politikom i fetvom više nego dovama, no muftija, u maniri vještog govornika, dokazuje da granice između duhovnog i svjetovnog mogu biti itekako fleksibilne kada treba potpiriti osjećaj ugroženosti patriotske većine pod razularenom i sofistijski organizovanom kroatišen manjinom.
U razgovoru za *Preporod*, Salem efendija Dedović ne propušta priliku da naglasi kako su Bošnjaci u Mostaru i Hercegovini potlačeni, i to, naravno, pod hrvatskom hegemonijom.
Muftija bi nas rado uvjerio da su Hrvati zagospodarili Mostarom, a Bošnjaci ostali na marginama, u jednom gotovo apokaliptičnom prikazu gdje „hrvatski faktor“ diktira svaku mjeru slobode bošnjačkog naroda.
S takvim diaboliočnim narativom kontra molitvene katokličke zajednice, Dedović uspješno prikazuje Bošnjake kao narod drugog reda, dok stvarne političke igre prepušta onima koji se ne boje priznati stvarnost – i one predsjedatelju Gradskog vijeća Mostara Salem Mariću, koji pak iskreno poručuje da u Mostaru nije riječ o drugorazrednom narodu, već o zajedničkom upravljanju gradom.
Dedović, međutim, ne može odoljeti a da ne podvaljuje hrvatsku hegemoniju bošnjačkoj javnosti u Sarajevu, računajući na to da su oni dovoljno neupućeni u stvarno funkcioniranje Mostara i Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Zamišlja muftija da može jednostavno izbaciti priču o bošnjačkoj ugroženosti i o Hrvatima dominatorima, a da pri tome ne mora ponuditi ni jedan valjan argument.
No, ono što je uistinu zabrinjavajuće nije muftijina politička ambicija, već njegova iritacija svim što ima predznak hrvatsko ili katoličko.
Tako Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, koje se gradi na legalno dobivenoj građevinskoj dozvoli, u muftijinom je svijetu „nelegalan objekt“ i „velikohrvatski nacionalni projekt“.
Groblje mira na Bilama? Na stranu naše unutarhrvatske zamjerke na ideološku, nomenklativnu i svaku drugu blasfemiju po ovom pitanju, ponajviše etičku, no Po Dedoviću, samo postojanje takvog nečeg je užas, to je još jedan dokaz bošnjačke ugroženosti.
Muftija se, čini se, iritira čim vidi križ, pa čak i kada taj inox križ stoji iznad praznih humaka tzv “groblja” posvećenog žrtvama totalitarnih režima. Jedinog groblja na svijetu u kojem nema niti jedan grob.
Ali ono što je posebno zanimljivo u cijeloj ovoj priči jest kako muftija nije sposoban prepoznati katolicizam i kroatizam samo tamo gdje ih zaista ima.
Prema Dedoviću, sve u Mostaru miriše na katolizaciju – čak i škole koje nastavu izvode po bosanskom nastavnom planu i programu.
U njegovom svijetu, Hrvati ne mogu ništa graditi ili imati bez da to ne bude neki oblik „hegemonije“ nad Bošnjacima.
Muftija je toliko uvjeren u svoje viđenje da čak i incidente u Mostaru tumači kao dio neke velike zavjere.
Prema njegovim riječima, napadi navijača nisu obični izgredi, već političke poruke iz „poznatih centara“. Međutim, postavlja se pitanje tko je i kakvu poruku poslao kada su pripadnici Veležove navijačke skupine pretukli dvojicu hrvatskih mladića? Ili je to jednostavno zaboravio spomenuti?
Na kraju krajeva, Dedovićev plan nije ništa drugo nego klasično reketarenje: huškati Bošnjake protiv Hrvata, kako bi ostvario svoje poslovne ambicije. I to sve u ime navodne bošnjačke ugroženosti.
U stvarnosti, muftija samo traži opravdanje da izvuče što više koristi za sebe i svoje pristaše.
U tom kontekstu, hrvatski simboli i institucije ne smetaju mu zbog ideologije, već jer stoje na putu njegovim poslovnim planovima. U tom svjetlu, teško je ne zaključiti da muftija igra vrlo opasnu igru, koja bi mogla ozbiljno narušiti mir i suživot u Mostaru.
I na kraju nagradno pitanje za Dedovića: S kojom ocjenom od 0 do 10 bi ocjenio hegemoniju Hrvata nad Bošnjacima s obzirom da u Istočnom Mostaru u muzeju rata i genocida nema niti jedan eksponat posvećen Grabovici? Zašto ne prozove Hrvate da su fašisti i da im se gadi staviti svoje žrtve u Safetov muzej?
I drugo, neka prozove Hrvate da su hegemoni jer su dopustili da simbol stradanja mostara bude osmanska ćuprija a ne selo u kojem su Hrvati poubijali sami sebe i potom se ubacili u Neretvu, tek su im se dva brata Zadro uspjela spasiti, a sve kako bi taj događaj natakarili El Mudžahidu i optužili svete arapske ratnike i skupinu Sarajlija koji su iz opkoljenog grada roštiljali u Hercegovini tog vikenda, da su eto oni napravili genocid u Grabovici.
A zna se tko je. Pa Hrvati.
Živio muftija. I jebi se. Vodoravno i okomito. I za hrvatsku hegemoniju i za Grabovicu i za sve što govoriš.
Jer zapravo nama bi bilo čak i drago da postoji hrvatska politička nacija, hrvati protumajorizatorski pokret, pa čak i da nekad napravimo neku grešku s tom hegemonijom.
Super bi to sve bilio, što se nas tiče, da je muftiluk bar jednom u pravu.
wpDiscuz
