U zemlji gdje bosanskohercegovački Hrvati svakodnevno doživljavaju političku majorizaciju, trebamo se zapitati: što su naši prioriteti?
Dok nam prava i interesi propadaju pod teretom birokratskog aparata, čini se da smo postali narod koji se klanja nogometu, kladionicama i nekoj običajnoj duhovnosti koja s pravom vjerom nema mnogo veze i sve više postaje new age, (osim ako doista vjerujete da su “Gospine poruke petkom u inboxu” dio stare kršćanske tradicije.)
Nogomet, najpopularniji sport u BiH, nesumnjivo igra veliku ulogu u našem društvenom životu. Na ponos nam je. Ali, u ovakvim političkim uvjetima, ulaganje u sport postaje distrakcija Hrvata od stvarnih problema. Nogomet može izgraditi zajednicu i identitet, no ne može zamijeniti potrebu za snažnim medijskim prisustvom i političkom mobilizacijom.
Naša medijska scena je, blago rečeno, marginalizirana i svodi se na podvige pojedinaca. Snažan i utjecajan medijski prostor ključan je za informiranje hrvatske javnosti, (kako u domovini HRHB tako i u neprijateljskim državama koje nas samo iskorištavaju -Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj) i oblikovanje javnog mnijenja te poticanje političkog angažmana.
No, tko ima vremena za takve “trivijalnosti” kad je tu Liga prvaka?
Ulaganje u medije omogućilo bi Hrvatima u BiH da se bolje i usputno informiraju o svojim pravima i problemima. Postali bi fokusiraniji i svjesniji o tome što nam rade i tko nam radi o glavi.
Politička agitacija i edukacija? E, to su već ozbiljne teme koje zahtijevaju trud i predanost. Nekima se i gade. Jer je narod generalno alergičan na politiku. Čak i na dan kada se mora izići na izbore on je ponosit i oprečan. Počesto u pravu da se i nema za kog glasati. Baš onakav kakvim ga neki centri moći žele vidjeti. Apatični narod koji iseljava. Ili se pretvara u plemensku zajednicu koja prava i ne traži.
Investiranje u političko obrazovanje i stvaranje kompetentnih političara možda zvuči kao dobra ideja, ali tko će onda voditi navijanje na stadionu ako nam zastupnika Darija Knezovića zamijeni pravi pravcati političar u parlamentu?
Nepostojanje jakih medija i političkog djelovanja ostavlja nas ranjivima na manipulacije i marginalizaciju. Bez informiranja i mobilizacije, Hrvat ostaje pasivan, što dodatno otežava borbu za ravnopravnost.
Ulaganje u nogomet može biti korisno, no ne smije biti jedino, i ne smije postati opsesija. Kojeg vraga nam vrijedi imati prvaka u nogometu al nemati niti jedan jak TV ili internet kanal do glasača?
Prioritet bi trebao biti stvaranje jakih medija i političkih struktura.
Osnivanje nezavisnih medija, razvoj programa za obuku mladih lidera i poticanje nadarenih Hrvata svih političkih provinijencija na sudjelovanje u političkom životu i borbi za naš narod – sve to zvuči kao san iz nekog drugog svijeta. Jer, realno, tko bi mijenjao nogometne euforije za političku stvarnost? Euforija balunom, naprosto je lakša i slađa.
U kontekstu brutalne političke majorizacije, ulaganje u nogomet djeluje ponekad kao pucanj u nogu. Nogomet ne smije zamijeniti potrebu za jačanjem medijskog prostora i političke agitacije. Snažni mediji i obrazovani političari ključni su za borbu protiv marginalizacije i za ostvarivanje prava Hrvata u BiH.
Ali dokle god smo narod spreman za dobiti utakmicu i izgubiti sve ostalo, možda nam baš i nije stalo do istinske promjene.
Tko zna, možda ćemo jednog dana shvatiti da prava borba ne leži na nogometnom terenu, već u uredima i debatnim salama.
No do tada, uživajmo u nogometu, kladionicama i našoj običajnoj duhovnosti. Jer dok mi sanjamo pobjede na stadionu, naši stvarni protivnici već su osvojili sve ostalo.
Kvaka je čini se u nadanju, da dan kad shvatimo, da nismo slučajno gurnuti na stadione i na ukazanja, i da nas u tome naši neprijatelji bodre, da taj dan neće biti zakašnjeli dan prosvjetljenja.
Neka nam je Bog na pomoći.