Onaj tko naturanjem „bosanske nacije“ misli da može Hrvate, Srbe i Bošnjake prevesti žedne preko vode, očito ne shvaća da živi u Europi. Umjesto zavađanja naroda u BiH, bilo bi bolje razmišljati o tome na koji način riješiti nagomilane probleme.
Piše: dr. Luka Marković, Katolički tjednik
Prije nekoliko dana ponovno se javio za riječ bošnjački akademik Esad Duraković uvjeravajući javnost kako je BiH potrebna „bosanska nacija“ – bez koje, kako smatra, nema opstanka Bosne i Hercegovine. Nema on ništa, tako tvrdi, protiv različitosti, ali one moraju biti podređene državnoj naciji. Ako se to ne dogodi Bosna i Hercegovina nema budućnost.
Mišljenja bosanskih nacionalista o Hrvatima
Upravo se zbog takvog stava sukobio čak i s HNV-om u Sarajevu (Hrvatsko narodno vijeće) koje nije prihvatilo njegovu ideju o „bosanskoj naciji“, iako često kritizira politiku bosanskohercegovačkih Hrvata. Zbunio se akademik zbog njihova stava, vjerujući kako je naišao na sumišljenike među Hrvatima. Što li tek Duraković misli o HNS-u (Hrvatski narodni sabor)? Za Durakovića je to, može se pretpostaviti, separatistička hrvatska udruga, i to samo zbog toga jer želi promovirati ravnopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Iako Hrvati ne govore o secesiji, o stvaranju trećeg entiteta, nego samo o želji da biraju svoje predstavnike, što je sasvim uobičajeno u multinacionalnim demokratskim državama, opasni su, prema mišljenjima bošnjačkih i bosanskih nacionalista.
Naime, iako Duraković, neizravno, kritizira Hrvate i Srbe jer ne žele biti „Bosanci“, on se sukobljava i s velikim dijelom Bošnjaka koji žele zadržati bošnjačku nacionalnu odrednicu.
Bošnjaci protiv Bosanaca
U bošnjačkim medijima, bliskim SDA, može se često pročitati oštro protivljenje pokušajima da se u BiH stvori jedna „bosanska nacija“. Duraković pokušava kopirati ideju Adila Zulfirkarpašića i Muhameda Filipovića, koji su za vrijeme srpske agresije na BiH uspjeli uvjeriti Muslimane da prihvate biti Bošnjaci, i to s ciljem postizanja jedinstva unutar bošnjačkoga korpusa. Naime, na taj način je prekrižena linija razgraničenja između Bošnjaka vjernika i onih sekularnog usmjerenja.
Duraković pokušava nešto slično, vjerujući da će za svoju ideju pridobiti ponešto Hrvata i Srba. Nema sumnje da bi se jedan beznačajni postotak Hrvata i Srba opredijelio za to. Ogromna većina to, ipak, ne prihvaća. To bi trebao biti poticaj gospodinu Durakoviću i njemu sličnima da prestanu pričati o onomu što u BiH nema nikakva ozbiljnog izgleda zaživjeti. Štoviše, reakcije pojedinih bošnjačkih krugova, pa i onih vjerskih, odbijaju takvu ideju kao podvalu Bošnjacima.
Očito je da gospodin Duraković na uređenje BiH gleda iz drugačije perspektive nego mnogi Bošnjaci, iako je po uvjerenju bliži njima nego onim sekularnim, koji bi, zasigurno, objeručke prihvatili državnu „bosansku naciju“. Zanimljivo je da akademik sustavno govori o nužnosti demokracije i ljudskih prava u BiH, iako se teško može pronaći neki njegov tekst u kojem kritizira islamske diktature u Iranu i Afganistanu, ili diskriminaciju drugih religija, neistomišljenika i žena u većini islamskih zemalja.
Zašto akademik inzistira na „bosanskoj naciji“? Vjerojatno iz uvjerenja da bi Bošnjaci muslimani jednog dana kao većinski narod, dominirali Bosnom i Hercegovinom. Da se iza njegove ideje ne krije baš neko oštroumno razmišljanje, pokazuje se u činjenici da njegov prijedlog o „bosanskoj naciji“ odbijaju i krugovi oko SDA, stranke koja na sav glas govori o izdaji bošnjačkih stranaka koje su u državnoj i federalnoj koaliciji.
Praktično nijekanje različitosti
Mnogi Bošnjaci su svjesni onoga što akademik ne shvaća. Svjesni su toga da bi u BiH, u kojoj bi postojala samo jedna „bosanska nacija“, vjerski utjecaj bio potisnut, da bi hrvatske i srpske stranke koalirale uglavnom sa sekularnim bošnjačkim krugovima, jer bi to htjela zapadna politika. S time se teško mogu pomiriti pristalice SDA koji ne mogu zamisliti BiH bez malo većeg utjecaja islama, pa makar na određenom prostoru. Očito je da akademik Duraković protiv svoje ideje o jednoj „bosanskoj naciji“ nema protivnike samo među Hrvatima i Srbima nego i u bošnjačkim krugovima. Zanimljivo je da spomenuti akademik poziva na dijalog i razumijevanje različitosti dok istovremeno u korijenu niječe tu različitost, svodeći je na beznačajnost. Čudno je da čovjek nije naučio ništa iz srpskih zabluda o Jugoslaviji u kojoj se preko jugoslavenstva protežiralo srpstvo. Tako je bilo u obje Jugoslavije. Da nije bilo tako, ne bi se raspale kao kula od karata, niti bi Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku i BiH, s ciljem stvaranja velike Srbije. Duraković zasigurno zna da ogroman postotak Hrvata i Srba, ali i Bošnjaka neće prihvatiti državnu „bosansku naciju“, pa ipak ne prestaje protežirati svoje snove kao realnost.
Ima li njegovo razmišljanje sličnosti sa stavovima Željka Komšića? Sumnjam u to. Čitajući tekst o predavanju Željka Komšića na jednom sarajevskom fakultetu, kako je došlo vrijeme da se raskrsti s avnojevskom BiH, to jest da se prestane s pričom o nužnosti uređenja BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda, čovjek bi mogao pomisliti da je riječ o istoj ideološkoj postavci kao i kod akademika Durakovića. Oni koji tako misle, imaju krivo. Duraković računa u budućnosti na dominaciju bošnjačkoga korpusa u BiH, a time i islama, dok Komšić priželjkuje ona stara vremena kad su djeca komunizma imala sve privilegije u Jugoslaviji – kad su postojali samo dobri i loši momci: „Bosanci“ bi, u ovom slučaju, bili dobri a svi drugi loši.
Zaštita vitalnih interesa
Bez obzira što na prvi pogled zastupaju istu stvar – državnu naciju, daleko su ideološki jedan od drugoga. Znaju to i Bošnjaci, pa čak i oni koji smatraju da su ga s pravom izabrali Hrvatima. U toj činjenici, a ne samo u odbijanju Hrvata i Srba da prihvate unitarnu BiH, leži razlog što se ideje Durakovića i Komšića obično gubljenje vremena. Što je još i gore, takve priče daju Srbima priliku da još jače govore o nužnosti „srpskoga sveta“, to jest o secesiji Republike Srpske, dok istovremeno prisiljavaju Hrvate da počnu sumnjati u BiH ravnopravnih naroda. Umjesto ispraznih priča, koje nemaju nikakvo pokriće u realnoj politici, bilo puno razumnije potražiti realno rješenje koje će zadovoljiti sva tri konstitutivna naroda, ali i sve građane. Belgija i Švicarska, ali i neke druge europske zemlje, funkcioniraju danas i pored svih izazova dosta dobro, jer se tamošnje najjače etničke zajednice (flamanska i njemačka) nisu zanosile idejom da je moguće ono što nije. Uređene su tako da je svakoj etničkoj zajednici omogućena zaštita vitalnih interesa, bilo preko regija ili županija. Upravo je to razlog da te zemlje danas funkcioniraju. Onaj tko naturanjem „bosanske nacije“ misli da može prevesti Hrvate, Srbe i Bošnjake žedne preko vode, očito ne shvaća da živi u Europi ili da je vrijeme jednoumlja prošlo. Umjesto zavađanja naroda u BiH, bilo bi bolje razmišljati o tome na koji način riješiti nagomilane probleme. Nažalost, mnogi od tih problema su posljedica pojedinih političkih krugova i samozvanih ideologa koji rado čine drugima ono što ne bi željeli da oni učine njima. Ne bi bilo na odmet da takvi prostudiraju ozbiljno „kategorički imperativ“ Immanuela Kanta koji kaže da čovjek treba djelovati tako da ono što čini bude u skladu s općim dobrom svih. Primijenjeno na BiH, moglo bi se poručiti pojedinim ideolozima: Ne poduzimajte ništa što
wpDiscuz
