Za razliku od člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, Denisa Bećirovića, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH bez ograničenja roka trajanja mandata, Dragan Čović, ove godine nije bio u Vukovaru, na obilježavanju godišnjice okupacije tog grada i zločina koji prema UN-ovoj definiciji iz 1948. imaju sva obilježja genocida.
Problem je u neučinjenom
Ako vojnici Veselina Šljivančanina nisu činili „zločine usmjerene na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja…“, onda tek treba utvrditi kako se slavonski niz užasa tačno zove.
piše: Emir Imamović Pirke I Bljesak.info
To što Čović nije prešao granicu, ne znači da se nije sjetio stradanja iz jeseni od prije trideset i dvije godine, sasvim suprotno: učinio je to, samo u Livnu. Bećirović je, ponovimo, šetao u Koloni sjećanja, slušao predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića kako vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi objašnjava vrijednost fileta od smuđa i… I eto, to je, uz Bećirovićevo prepucavanje sa Miloradom Dodikom – o čemu je prije neki dan na ovom istom mjestu pisao Josip Mlakić – sve što vrijedi reći o učinjenom.
Problem je, međutim, u neučinjenom. Kako Denisovom, tako i Draganovom.
Pijetet prema žrtvama
To što i jedan i drugi suosjećaju sa žrtvama prvog smrvljenog grada u jugoslavenskim ratovima vođenim u devedesetim godinama prošlog vijeka je normalno, samo što u njihovim slučajevima nije moralno. Takvo će biti tek kada obiđu razna mjesta po vlastitoj državi i tamo pokažu jednak pijetet prema žrtvama, kako onim iz naroda kojima pripadaju, e jednako tako – i ni mrvu manje – prema onima što su stradali od ruku njihovih sunarodnjaka.
Grabovica, Križančevo selo, Vitez, stadion u Bugojnu, Muzička škola u Zenici, Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici, Uzdol, Trusina, Kraljeva Sutjeska, neka su – ne i sva! – od mjesta zločina što su ih vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine počinili nad hrvatskim civilima ili zarobljenim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane.
Tamo, međutim, Denis Bećirović nije viđen, niti je u jednom od oko dvjesto trideset hiljada otvorenih pisama svima – napisanih otkako se zahvaljujući vazelinskom odnosu prema Zlatku Lagumdžiji dokopao visoke politike – spomenuo da su, eto, u Bosni i Hercegovini neki ljudi stradali od ruku u rukavima na kojima su bili ljiljani.
Spomen ploča
Istina, nije se uvijek pravio da se rodio prekjučer, a od amnezije obolio jučer. „Utvrđivanje pune istine i odgovornosti za počinjene zločine u najboljem je interesu svih naroda i svakog građanina ovih prostora. I u slučaju Kazana, kao i drugdje, treba neprestano ukazivati da zlodjela ne smijemo zaboravljati i ostavljati nekažnjenim. Na njih moramo ukazivati kako bismo prije svega mlade opominjali na zlo koje se može desiti krenu li stazama nacionalizma, šovinizma i ekstremizma. želim i ovom prilikom reći da je zbog budućnosti BiH i generacija koje dolaze važno iskazati najdublje poštovanje prema svakoj žrtvi i odati joj punu počast. To moraju shvatiti svi političari u našoj zemlji i smoći državničke hrabrosti da se poklone i žrtvama drugih naroda a ne samo žrtvama naroda kojem pripadaju. Nekada to nije popularno ali, dugoročno gledano, predstavlja jedini put u budućnost bez ponavljanja tragične prošlosti”, kazao je prije deset i pol godina tadašnji zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović. Isti onaj Denis Bećirović koji nije zucnuo nakon što je na Kazanima iznad Sarajeva njegova istomišljenica i politička saveznica, inače sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, postavila spomen ploču sa tekstom iz kojeg neupućeni mogu zaključiti kako u trebevićku jamu nisu bacane žrtve Mušana Topalovića Cace i njegovih koljača, već da se tu prevrnuo kombi s nekim Srbima.
Trajni osjećaj stida
Ahmići, Stupni Dol, Vrbanja, Mokronoge, Stolac, Heliodrom, Dretelj, Vrbanja, Kiseljak, Crni vrh, Raštani, Busovača, Čapljina, Vranica neka su – ne i sva! – od mjesta zločina što su ih vojnici Hrvatskog vijeća obrane počinili nad bošnjačkim civilima ili zarobljenim pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Tamo, međutim, Dragan Čović nije viđen, niti je u jednom od oko dvjesto trideset hiljada javnih nastupa spomenuo da su, eto, u Bosni i Hercegovini neki ljudi stradali od ruku u rukavima na kojima su bile oznake HVO-a.
Istina, nije se ni on uvijek pravio da se rodio prekjučer, a od amnezije obolio jučer. „Kako obilježavamo 11. srpnja, možda bi najadekvatnije bilo šutjeti i osjećati cjelokupnu bol patnje koju su podnijeli oni čijim se sjenama klanjamo. Ovo mjesto nam govori mnogo više od bilo koje riječi“, napisao je 2021. godine, povodom godišnjice genocida u Srebrenici, tadašnji dopredsjedavajući Doma naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, Dragan Čović. Ovog ljeta je na jednak način, dakle preko društvenih mreža, poručio: „Patnja utkana u ovo mjesto pripada cijelom čovječanstvu, kao i bol koja nas svake godine iznova i trajno postidi. Srebrenica je mjesto genocida i vječna opomena da se takvo što više nikada ne dogodi“. Sva ta patnja koja pripada cijelom čovječanstvu i izaziva trajni osjećaj stida, nije mu, međutim, smetala da zajedno sa stranačkim kolegama i kolegicama, te naravno Dodikovom zastupničkom ergelom, glasa protiv zakona kojim se zabranjuje negiranje zločina u BiH, računajući odvođenje zarobljenika na prinudni rad i, to posebno, srebreničkog genocida.
Estradno i jeftino
„Činili smo zločine i onda veliko ali/I vi ste isto tako palili i krali/Godinama tako među svojim ljudima/A nikako da se obratimo jedni drugima… Teško je drugima izraziti sućut/Tvoji će te šutnut’ a oni pljunut’/Možemo drugima izraziti sućut/Ili još 20 godina ovako u krug“, stihovi su iz najrazornije pjesme Adnana Hamidovića Frenkiea (Pismo Milanu; „Trojanac“, 2012.).
Teško zaista jeste i može biti pogubno po politički karijeru, ali se mora. I sve dok se ne dogodi, dok Dragan Čović ne ode u Ahmiće i ne samo Ahmiće, a Denis Bećirović u Grabovicu i ne samo Grabovicu, njihovo će suosjećanje za vukovarske žrtve biti kakvo je i danas: estradno i jeftino.