Prema dokumentima koji su predočeni novinama, dokazi više nego jasno pokazuju sudjelovanje Stepinca u najmonstruoznijim zločinima nad Srbima, Židovima i Romima, te da je on ne samo dobro znao što se događa u NDH od samog početka. početka, ali i pomagao poglavniku Anti Paveliću u provođenju “čišćenja nearijevaca”, odnosno Srba, Židova i Roma.
Bio je i apel svećenstvu da se “dekret objavi s propovjedaonice, kad se narod u punom broju sabere u crkvi”.
A to dopisivanje i poslušnost Pavliću, ocjenjuje list, jasno pokazuju da je Stepinac vrlo dobro znao za genocidni režim i njegove metode koje je branio od prve godine rata na ovim prostorima.
Vjerojatno je, kako će razjasniti daljnja istraživanja, Stepinac o svemu obavijestio papu Pija i Vatikan, odakle su detalji o ustaškom režimu dolazili i iz drugih izvora, ističu “Novosti”.
Dokumenti koje je istražio jedan od vodećih hrvatskih povjesničara Ivo Goldštajn otkrivaju da je val masovnih uhićenja Srba u Zagrebu započeo 22. lipnja 1941. godine zbog glasina da Srbi navodno za Vidovdan spremaju ustanak protiv NDH.
Teror je bio strašan, a bio je i rezultat blagonaklonosti crkvenih krugova, koji su i sami sudjelovali u pripremi zločina objavljivanjem Pavelićeve naredbe.
U tim dokumentima stoji da Stepinac uopće nije dovodio u pitanje deportacije u logore, a jedno što je predlagao Paveliću bilo je poduzimanje mjera za blaži postupak pri slanju u logore.
Stepinac u pismu Paveliću priznaje da se “s nearijevcima postupa okrutno”, a dijeleći ljude na arijevce i nearijevce kardinal je prihvatio rasističku retoriku ustaškog režima.
Stepinac je predložio da se onima koji se upućuju u logor “omogući da spakiraju najnužnije stvari, da ispune svoje obveze prema obitelji i poslu, a da se upućivanje ne vrši u pretrpanim, plombiranim vlakovima”.
Stepinac je u ožujku 1942. u pismu ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću ponovio tezu o “privilegiranim Židovima” ili o “dopuštenoj kazni za nepravde koje su Židovi počinili”.
Potom dodaje da se “ne može dati pravo progoniti nedužne ljude pojedinačno”.
Stepinac je ostao uporan u svom stavu prema Židovima i Srbima, za koje nije bilo upitno treba li ih poslati u logore do kraja 1942. i početka 1943. godine.
List navodi da Stepinčeva pisma upućena papi Piju mnogo otkrivaju o nasilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, poput onog iz 1941. godine u kojem zagrebački kardinal piše papi kako “vjeruje da bi poglavnik Pavelić bio na čelu vlade 20 godina bili bi potpuno likvidirani iz Hrvatske.”šizmatici” tj. Srbi.
Također, u svibnju 1941. Stepinac brani donošenje rasnih zakona u NDH i zaključuje da je “mnogo manje zlo što su Hrvati donijeli taj zakon nego što su Nijemci preuzeli svu vlast”.
List navodi da se prepiska s Vatikanom odvijala i kada su ustaše provodile genocid nad Srbima, kada su ubile 200 srpskih civila u selu Gudovac kod Bjelovara i 400 u Glini, te da je istog dana znao za te zločine, ali je istodobno tražio od pape da prizna NDH.
– Ne sumnjam, Sveti Oče, da postoji očajnička borba na život ili smrt između raskola koji se prikazuje u Srbiji i katolicizma koji se prikazuje Hrvatima – napisao je Stepinac papi Piju.