Danas su kolege s portala bild.ba objavile poučan tekst ironičnog naslova “Suđenje Šimiću, pred austrijskim sudom, bilo je prvo suđenje na hrvatskom jeziku”.
Suđenje Zrinskom i Frankopanu ne znamo je li uopće imalo jezika. Samo su im odrubili glave. I po desnu ruku. Kraj je 17 stoljeća. I Turcima je više neugodno sjeći glave. Ali zato “mater Austrija” nema milosti prema svojoj tajkuneriji u Hrvata, kojoj se nije svidila centralizacija i najava da Beču više neće trebati njihove usluge prikupljanja poreza od kmetstva. Odnosno da će ih debarunizirati i svesti na obično građanstvo.
Kako je mit o Zrinskom i Frankopanu također dio hrvatske povijesne svaštare (dakle oni nisu ubijeni iz ljubavi prema narodu nego iz urote , pokušaja dovođenja Turske na prostor cijele Hrvatske, samo da zadrže tajkunske povlastice) i kako je baš tužno da Hrvati danas uče romantiziranu verziju o svome plemstu (tako recimo i danas imaju Ulicu grofa Draškovića koji je osobno pogubio Matiju Gubeca) tako je isto a možda i tužnije da Hrvati najmanje uče istinu o onima zbog kojih su danas slobodan narod.
Prosječan mladi Hrvat tako će čuti za austrijsko spadalo Ljudevita Gaja, pravaško nacističko smeće Jošuu Franka, znaju tko je bio Slavko no ne znaju tko bijaše Eugen Kvaternik. I isto tako pojma nemaju tko bijahu Fra Luka Imbrišimović, Don Marko Mesić, Don Ivan Musić, Fra Bono Drežnja, Fra Stjepan Krešić ili Fra Lovro Kalaura.
O Mijatu Tomiću doduše barbarogeniji su kroz moderne vidove narodne umjetnosti spasili donekle mit. Isto je i s divom Grabovčevom.
No Andrijici Šimiću , hrvatskom Robin Hoodu, iako se navodno dosta zna, i iako mu slava ne blijedi, uporno se kroz austrijsko pisanje naše povijesti ponavlja jedna laž.
A ta laž se sastoji u tome da je on kao uhićen u Dalmaciji i to nakon što je krenuo pljačkati i po tom teritoriju. Dakle po teritoriju Austrije.
Ne radi se o tome. Radi se naprosto o tome da su turske vlasti zamolile Austriju da završi s njim. Nakon što njegovoj visprenosti nisu mogli stati u kraj.
Austrija je to odradila, a cijeli slučaj suđenja kao i pljački po Dalmaciji je namješten.
Ovo nije prvi put da se Austrija miješala pomažući turske interese u BiH.
Danas se vole hvaliti kako je eto sam austrijski car hodio kroz Dalmaciju, uz granicu i podizao ustanke. Istina je nešto drugačija.
Austrija je dala uhititi Mihajla Ljubibratića i Žanu Merkus te su raspisali tjeralicu za Don Ivanom Musićem.
Sva pozitivna sjećanja na Žanu , Mihajla i Ivana kasnije će u austrijskom tisku koji bude izlazio u Hrvatskoj , Bosni i Hercegovini ova tri imena biti sustavo ,u prvom valu blaćena, u drugom valu gurana u zaborav.
Urote Austrije protiv Hrvata uvijek su sofisticirane, nikada ne pokazuju svoju stvarnu i nasilnu narav.
Tek eto taj jedan detalj oko sječe glave Zrinskom i Frankopanu, pa i desne ruke, krajem 17 stoljeća, ukazuje nam na njihovu profinjenost i europejštinu.
Austrija je progonila vođe Hercegovskog ustanka i za njima pisala tjeralice. Jerbo što bi se robovi oslobodili turske okupacije i imali svoju državu kad to sve naprosto može anektirati Habsburška bradurina?
Austrija je dokrajčila Šimića. Austrija kojoj je toliko vjerovao. Onomad kad se borio za prava čovjeka.
Naš Robin Hood. Koji je barem u slobodnoj Hrvatskoj zaslužio da se o njemu uči istina. Ima još jedan detalj oko njega. Njegov najodaniji i najbolji suhajduk bio je Jovo Kadijević iz srpskog sela Glavina kod Imotskog. Sela u kojem će se roditi prelijepa Neda Ukraden. Imotska cura i posuška pop diva. Koja do jučer nije smjela nogom u “tolerantni” europski Imotski no je zato u “ustaškom” netolerantnom Posušju bila gotovo svake sezone po nekoliko puta. I to odmah i za rata.
Možda je taj Jovo iz Glavine razlog što se povijest Andrijice Šimića u neoustaškoj Pereciji gura u austrijske okove istine?
Ako bi jedan dan Srbi, Hrvati, Bošnjaci, skupa udarili razbijati po Beču, izloge, benzinske, sve na što nalete, trebalo bi za grupu od 1000 ljudi, jedno 15 godina uzastopnog razbijanja, da toj bagri naplate svo zlo što su nam ga nanijeli. Ne računajući tu Jasenovce, Mačve i ostale projekte međusobnog koljiva u koje su nas utjerali zadnjih 100 godina.
Otac mu je bio Ivan Šimić, a majka Iva Milas iz Tihaljine. Imao je brata Jakova i pet sestara, Katu, Angeliku, Martu, Matiju i Petromilu
Tog16. lipnja 1872.održano je prvo sudsko ročište na suđenju hajduku Andrijici Šimiću. Bilo je to prvo ročište na hrvatskom jeziku u austrougarskoj Dalmaciji. (U nekim zaspisima se spominje 22. srpnja 1872. op.a.).
Andrijica Šimić (Alagovac, župa Ružići, Grude, 22. studenoga 1833. – Runovići, 5. veljače 1905.), legendarni hrvatski hajduk. Svojim djelovanjem je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (i austrijske i turske). Smatra se da je njegova hajdučija ohrabrila tamošnje pučanstvo na ustanak protiv turskih vlasti (ustanak u Gabeli).
Andrijica Šimić rođen je u Grudama (zaselku Alagovcu), 1833. godine. Otac mu je bio Ivan Šimić, a majka Iva Milas iz Tihaljine. Imao je brata Jakova i pet sestara, Katu, Angeliku, Martu, Matiju i Petromilu. U djetinjstvu je s deset godina obavljao kmetske poslove u age Tikvine u Mostaru, prenosi Maxportal.
Kada je navršio dvadeset godina, zaposlio se u puškara. Turski zulum i nepravda otjerali su ga u hajduke 1859. godine. Hajdukovao je 12 godina. Bio je plemenit hajduk i pobožan. Štitio je siromašne, hajdučkoj družini zabranio je pretresati i pljačkati žene.
Turske karavane, trgovce i kiridžije napadao je najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina, a u speleološkom parku prirode u Vučipolju kod Posušja također ima Šimića pećina.
Nekada je išao i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa čak i Sarajeva i Travnika. Jednom je bio uhvaćen u mjestu Vinica, 5. studenoga 1866. godine, dok je član njegove družine Jovo Kadijević iz Glavine kraj Imotskog ubijen. Inače, Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao tursku zemlju za Viničane i gradio im kuće, također im je i darovao konje i krave, što je razlog vrlo vjerojatno zašto ga i dan danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka.
Šimićeva hajdučka družina krajem 1869. aktivnosti prenosi na područje Austro-Ugarske. Na području Imotske krajine pljačkali su trgovce koji su išli na sajam u Duvno. Nakon što su opljačkali imotskog trgovca Dunića austrijske vlasti prave plan za njegovo uhićenje.
U zaseoku Prodani kod Zagvozda u kući Jakova Prodana 11 siječanja 1871. panduri su uhitili većinu njegove družine, a Šimić je uspio pobjeći i pri tome ubio pandura Josipa Tomičića.
Sklanje se u Podosje gdje je uhićen je 14. siječnja 1871. godine u kući obitelji Ante Garca. Uhićenje je u narodnim pjesmama opisano kao izdaja. Po predaji koju je na temelju Šimićevih kazivanja u zatvoru zabilježio zatvorski supatnikIvan Mimica,vezali su ga na spavanju i predali imotskim vlastima.
Suđenje hajducima počelo je16. lipnja 1872.(u nekim zaspisima se spominje 22. srpnja 1872. op.a.) i trajalo 22 dana. Značajno je za povijest hrvatskog jezika i hrvatskog sudstva što je ovo bila prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u austro-ugarskoj Dalmaciji.
Optuženi su Andrija Šimić, kao harambaša te Petar Sekulović, Ante Bilić, Ivan Meštrović, Petar Bašić, Mato Dražić, Jozo Ćorić, Nikola Krajina, Ante Jović, Marijan Jović, Grgo Burilo, Anto Radalj, Ilija Sekulović i Ivan Lončar.
Predsjednik sudskoga vijeća bio je Frane Lettis, a vijeće su sačinjavali savjetnik pokrajinskoga suda Frane Pezzoli, tajnik Antun Brčić, istražitelj Jerko pl. Geremija i pristav istražitelj Josip Nonveiler, kao sudci. Državni odvjetnik bio je dr. Roko Paladini. Andrijicu Šimića branio je dr. Mato Lalić a na raspravi bili su i odvjetnici – branitelji dr. Marko Karaman i dr. Kosta Vojnović.
Državni odvjetnik Paladini Šimića je optužio kao krivca koji je počinio više zlodjela: jedan je obično umorstvo na osobi Josipa Tomičića; pet zločina razbojstva, a na jednom od njih bilo je i teških tjelesnih ozljeda te kako je počinio dvanaest javnih nasilja, raznih vrsta.
Sudska odluka izrečena je 31. kolovoza 1872. godine prije podne a osuđeno je sveukupno dvadeset osoba, među njima su neki bili hajdučki pomagači, ili su na drugi način bili upleteni u hajdučke poslove. Andrijica Šimić, Ivan Meštrović, Mato Dražić, Jozo Ćorić i Grgo Burilo bili su osuđeni na doživotnu robiju s jednodnevnim postom svakoga mjeseca, a Ivan Lončar i Petar Sekulović osuđeni su na vješala, no kasnije ih je car i kralj pomilovao i ostavio ih je u doživotnoj tamnici.
Ostali osuđeni bili su Petar Bašić 18 godina, Ivan Prlj 19 godina i 2 mjeseca, Nikola Krajina 17 godina, Ante Jović 17 godina, Marijan Jović 16 godina, Ante Radalj 14 godina, Franjo Akrap 9 godina i 6 mjeseci, Nikola Prlj 1 godinu teške tamnice, Mate Jović 8 mjeseci, Ilija Sekulović 4 mjeseca, Andrija Bitanga 3 mjeseca, Ante Jović ml. 3 mjeseca i Jozo Sekulović 2 mjeseca.
Andrijica Šimić na doživotnoj robiji bio je u Kopru, u koparskoj tvrđavi, ali je nakon 30 godina pušten na slobodu.
Od 1893. godine neprestano su slane molbe u Beč kako bi Šimić bio oslobođen robije. Biskup mostarski fra Paškal Buconjić u svojoj molbi od 10. listopada 1899. godine napisao je: “Ovdašnji narod uvijek je smatrao, da je Andrijica Šimić otišao u hajduke za ljutu nevolju, te uopće želi, da mu se Vaše Veličanstvo najblagostivije smiluje.” Molbe su bivale odbijane te je onda 27. svibnja 1901. godine Jakov Šimić, poslao molbu koja je stigla u Beč 23. srpnja 1901. godine.
Na toj su se molbi potpisali mnogi seoski prvaci kao i neki župnici i fra Krešimir Bebek, gvardijan i nadžupnik mostarski te je Prizivni Sud u Zadru priopćio pred Božić iste godine Kotarskome Sudu u Splitu kako je Nj. V. Car i Kralj oprostio ostatak kazne rješenjem od 13. prosinca 1901. godine.
I nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, bio je živom legendom. Doputovao je brodom u Split 17. prosinca 1901. godine, a dočekan je kao nacionalni junak. U središtu Splita, na Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu, a legenda kaže da mogao magarcapreskočiti iz mista.
Na jednome putovanju nenadano je preminuo u Runovićima, 5. veljače 1905. godine. Dva dana prije smrti ispovijedio ga je i pričestio u Ružićima fra Križe Galić.
Pokopan je na mjesnom groblju tik do groba svoga izdajnika Ante Garca, koji je organizirao njegovo uhićenje 1871. godine. Položaj kako je ukopan je takav da se ispunila Šimićeva kletva da njegove noge budu iznadGarčeveglave.
Ivan Mimica o Andrijici ŠimićuIvan Mimica (1862.-1945.) koji je spjevao 3616 deseteraca dok je sa Šimićem služio kaznu u koparskom zatvoru i objavio 1894. godine u SpljetuPjesmu u pet pjevanjao djelovanju Andrije Šimića, piše:
“Ja sam imao priliku opetovano viditi Andriju Šimića i s njime razgovarati. Šimić je starčić omalena stasa, malko pognut majci zemlji, visoka čela, bistra oka, izrazita lica, i za čudo, prama svojoj dobi, neobično čvrst, žilav, živan, razgovorljiv i veseo. Od svojih starešina ljubljen je, a od svojih nevoljnih sudrugova čašćen i poštovan. On daje svakomu dobre savjete, svakoga od zla odvraća, i gdje može, pomaže.
On znade lijeka proti raznim bolestima, znade protumačiti snove, znade moliti se Bogu i još mnogo dobrih i lijepih stvari on ti znade, samo ne zna psovati i za nikakvo zlo uopće ne zna taj čovjek. Odrastao i dorastao međju vucim i hajducim, koji je sam takodjer nosio hajdučki naslov.
Njegovi ga drugovi, a i starešine, nazivlju kapetanom, a on se na to ime i na spomen svoje slobode i propale slave turobno nasmije, odmahne glavom i pušta da ga zovu kako tko hoće.
Silni turski zulum i nemilo haranje ozlovoljilo ga je žestoko i pobjegao je u goru, da se sveti krvniku svome i cijeloga svoga naroda. Turci su podigli na njega hajku, ocrnili ga i prozvali ga hajdukom. On nije mogao, ni smio više iz gore. Tad je stupio na onu stazu, koja ga je do propasti dovela. Njega je uopće svak sažaljivao; jer je imao plemenito srce i osjećaje, a zla nije nikomu činio.
Sad on isplaćiva svoje djelovanje teškim tamnovanjem i već je minulo 20 godina od kad je u zatvoru, ali se uzda u Boga, u premilostivoga Vladara našega, i u dobro srce naših remek zastupnika i svećenika Biankina i Perića, da će se na skoro od muke tužan osloboditi i još jednom žarko sunce ugledati, što mu svi skupa od srca, draga braćo, poželimo.
Andrijicau Šimića je nakon 28 godina robije kao živu legendu 1901. godine razdragano dočekao cijeli Split, a po njemu je šest godina nakon njegove smrti po riječima profesora Josipa Barača splitskom nogometnom klubu dano ime Hajduk.”
Ivan Mimica (Spljet, Tiskarnica A. Zannoni 1892) Andrija Šimić Hajdučki harambaša
Daje se dio teksta iz pjesmarice:
——————————————-
Tada Šimić Garcu besjedio:
„Sanak me je teški osvojio,
Mnogo sam se danas umorio,
Jeli vjera da pospavam malo?
Garac njemu stao besjediti:
Vjera ti je, sad možeš spavati,
Koliko ti drago počivati
Tebi nitko neće naškoditi“
Na vjeru se Šimić pouzdao,
Dok je lega tvrdo je zaspao,
Jer se bješe vele umorio,
I mnogo se pića natočio.
Tada Garci vjeru pogaziše
Tri, četiri k njemu preskočiše,
Obe ruke tvrdo zavezaše
Spavajuć ga tako ostaviše.
Zato Šimić nije ništa čuo,
Al kada se od sna probudio,
Nevjeru je odma opazio
Pa ovako njima govorio:
Zašto, braćo, za Boga miloga?!
Na izdaju ne činite toga,
Sramota će težka vama biti,
Mene će te u zlo oboriii;
Ne gazite tvrde vjere svoje,
Pustite me, bitće za vas bolje.
Zdrava mene pustite i živa
Dat ću vama hiljadu cekina,
Možda sada puna neće biti,
Ono malo što bude valiti,
Možete me malo uztrpiti,
Nećete me za dugo čekati.
wpDiscuz