On nikada nije pozvan u NU2.
Hrvatski kulturni radnici u njemu nikad nisu pronašli polje interesa. Bio je krive nacije, utamničen u krivom logoru.
Logoru dobre Armije. U dobroj, herojskoj Jablanici.
Kako je opći Haaški dogovor da u Jablanici nije bilo zločina, da ona nije etnički pospremojena, tako nije moglo biti niti zatočenika.
Pa tako niti zatočenika koji su u tamama tamnice, otkrili svjetlo nade kroz umjetnički izričaj.
I načinili besmrtno djelo. Seriju nade. Jednog oka koje viri kroz ključaonicu.
Djelo koje ostaje. Za neka nova društva. U kojima neće vladati NATO i Haaške cenzure.
Gdje će umjetnost biti zaštićena.
Da je Kožul stvarao u Dretelju ili Omarskoj, i da nije bio Hrvat, ili jednostavno, da ga nije utamničio džihad , cijeli svijet bi se danas divio njegovoj umjetnosti.
I nema te svjetske galerije koja ga ne bi ugostila,pogotovo kada bi shvatili da njegovi radovi nadilaze polje naivne umjetnosti i zadiru do razina najvećih likovnih autoriteta današnjice.
Ovako, svijet ne zna za Kožulovu umjetnost.
Naređenje komandira globalizma je da se ne smije znati.
Mi se s tim slažemo. Smatramo da ovakav svijet nije dostojan vidjeti Kožulovu umjetnost.
Nema mjesta ni za mrtve jablaničke Kožule u Prostoru za Izetbegoviće. U Prostoru džihada.
U kojem je njihovo obredno klanje naših života antifašizam a naši prihvatni centri za njihove majke, ništa drugo nego logori za mučenja.
U nedjelju 26.03.2023. godine nakon kraće bolesti u 63.godini života svoj ovozemaljski život blago u Gospodinu okončao je hrvatski zatočenik iz logora „Muzej“ u Jablanici Bosiljko Kožul zv. Boso. Bosiljko je jedan od preko šest stotina hrvatskih zatočenika koji su prošli kroz strah, patnje i bol ovog mučilišta, ali u isto vrijeme i jedan poseban čovjek, zatočenik koji je svoje patnje i bol iskazao kroz vlastiti dar, kojim ga je Bog nagradio, dar umjetničkog stvaralaštva.
-Naime, kako su nam kazivali preživjeli zatočenici, ali i sam pokojni Bosiljko i pokojni Karlo Marić, nakon povratka sa prvih crta bojišnice planina Bokševica i Pisvir, gdje su hrvatski zatočenici prinudno vođeni kao živi štit, da kopaju rovove i nose streljivo i hranu za Armiju, zatočenici su vraćani u podrumske prostorije logora „Muzej“ gdje su nastavljane njihove logoraške torture. U podrumskim prostorijama logora „Muzej“ na poleđini kartonskih prospekt karti za Muzej NOR-a, Bosiljko je skrivajući olovku od logorskih stražara, iskazivao svoje teške dane progovarajući likovnim jezikom, stvarajući crteže sa motivima slobode i zatočeništva, posljedicama rata, željama zatočenika za hranom, kavom i cigaretom, ljubavi prema supruzi Ankici i obitelji, žudnjom za vlastitim domom… Zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti i uz pomoć jednog zatvorskog čuvara, nakon razmjene hrvatskih zatočenika iz Jablanice 1.3.1994.godine, sačuvan je dobar dio crteža nastalih u logoru „Muzej“ koji danas svjedoče o zatočenicima iz ovog logora, ali i predstavljaju izuzetno vrijedne dokumente iz Domovinskog rata u BiH.
U organizaciji Hrvatske udruge logoraša ova likovna djela pokojni Bosiljko je izložio javnosti prilikom obilježavanja 28. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg – Bosne u studenom 2019.godine, na Izložbi pod nazivom „93/94“ gdje je uz oduševljenje mnogobrojnih uzvanika, nazočio i sin prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana pokojni Miroslav Tuđman.
Mnogi su hrvatski zatočenici iz logora u Hercegovini tijekom Domovinskog rata u BiH ostavili veliki trag i zadužili hrvatski narod da ne dozvoli da padnu u zaborav, pok. Karlo Marić, pok. Zvonko Dragić, kao i pok. Bosiljko Kožul zvani Boso – navodi se u priopćenju Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata HNŽ.
wpDiscuz
