Nisam se trudio odvojiti mit o Nicku Caveu od samog Cavea kao osobe. O njemu postoji mit, a on ga je dobrim dijelom sam stvorio i izgradio kroz svoju karijeru tijekom proteklih 40 godina, od prvih anonimnih dana u Australiji do današnjeg statusa globalno prepoznatljive rock zvijezde.
– Cave je kompleksna ličnost – glazbenik, pjesnik, prozaik, skladatelj, glumac, hodajuća legenda rock glazbe već gotovo pet desetljeća, ali i čovjek koji pažljivo, svjesno i dosljedno stvara mit o sebi od vizualnog izgleda sličnog junaka njegovih pjesama preko stalne mitologizacije umjetnosti do današnjeg izravnog pretapanja vlastitog života u vlastitu umjetnost, tako da je više-manje nemoguće razdvojiti mit i čovjeka iza njega.
GLAS: Koliko vam je bilo teško potisnuti obožavatelja u sebi i dati prednost profesorici književnosti koja radi doktorski studij o poeziji vašeg omiljenog glazbenika?
CVIJANOVIĆ: Nisam ni krenula s pozicije hardcore fana kada sam počela pisati ovaj znanstveni rad, koji je na kraju pretočen u knjigu. Cave mi još uvijek nije najdraži glazbenik iako mi je jedan od najzanimljivijih i najdražih. Nisam imao problema s tom dodatnom objektivnošću – prije će netko primijetiti da sam previše subjektivan, jer uopće ne sumnjam je li on veliki pjesnik bez obzira što je glazbenik, i došao sam do tog zaključka ne samo zato što volim njegovu glazbu, već zato što imam znanje i iskustvo da mogu argumentirano obrazložiti njihove stavove.
GLAS: Caveovi tekstovi prošli su složen put od mračne i agresivne punk i gotičke poezije preko snažnih, romantičnih i biblijskih utjecaja u kasnim 80-ima, tijekom 90-ih do brutalno iskrenih ispovjednih tekstova u posljednjim desetljećima.
CVIJANOVIĆ: Kada sam pisala knjigu, njegova posljednja dva albuma “Skeleton Tree” i “Ghosteen” nisu bila objavljena, pa se njima nisam detaljnije bavila u knjizi, iako je ideja bila, kada sam počela pisati, pronaći poveznica između svih faza u njegovoj karijeri . Slušajući njegovu glazbu iz, recimo, 1981. i zadnjih nekoliko albuma, teško je shvatiti da se radi o istom čovjeku, a kamoli o istom autoru. Ipak, kad se dublje uđe u njegovu poetiku, uočava se ona razvojna linija koja ga poetički održava na istom putu, kroz tekstualnu podlogu ili pjesničku osnovu, što je uočljivo u gotovo svim segmentima njegove karijere.
GLAS: U knjizi ste njegovu poeziju podijelili u četiri tematske cjeline koje se, po Vašem mišljenju, na različite načine očituju u njegovim stihovima kroz cjelokupni opus.
CVIJANOVIĆ:Problem je bio kako njegove tekstove (stihove) staviti pod jedan kišobran. A onda sam shvatio da je za to prikladan pojam transgresije ili prijestupa. Na temelju njega napravio sam tematsku podjelu u četiri osnovne skupine prema fokusu na koji su stihovi usmjereni. Ove četiri teme ili četiri poglavlja knjige uključuju “Balade o ubojstvima”, koje se uvelike oslanjaju na tradiciju anglosaksonskih balada o ubojstvima i američke folk i blues glazbe, “Transgresivne ljubavne pjesme”, “Apokalipsa i grad” i “Mitologija i Književna parodija“, unutar koje se oblikuju četiri vrste stihova: „Pjesme slave i hvale“, „Pjesme gnjeva i očaja“, „Erotske pjesme“ i „Pjesme napuštenosti i izgubljenosti“, koje zajedno čine okosnicu na kojoj se nalazi ogleda se pjesnički opus. Kao umjetnik, Cave je cijelu svoju karijeru živio na raskrižju glazbe,
GLAS: Zanimljiva je i transformacija njegove osobnosti, od opasne i autodestruktivne pojave, često u sukobu s publikom i medijima, do tihog čovjeka koji vodi blog i razgovara s publikom odgovarajući na sva pitanja.
CVIJANOVIĆ: Čuveni su njegovi obračuni s kritikom i publikom koja nije dobro prihvatila njegovu glazbu. No, godine su učinile svoje i on je pronašao način, možda ne da pobijedi vlastite demone, već da ih umjetnički izrazi kroz poeziju, glazbu, filmove i glumu. Fascinantno je gledati kako kroz svoju karijeru teške i bolne teme pretvara u vrhunsku umjetnost koja plijeni ljepotom, ma koliko mračna bila njena inspiracija.
GLAS: Utjecaji u njegovoj poeziji široko su raspoređeni, od gotičkih i romantičnih umjetnika 19. stoljeća, preko bluesa i folk umjetnika do rock pjesnika poput Dylana, Casha ili Cohena. Koje ste umjetničke tragove otkrili proučavajući njegovu poeziju?
CVIJANOVIĆ: Meni osobno, osim spomenutih i očekivanih književnih i glazbenih utjecaja ljudi poput Johna Miltona, Williama Blakea, Leonarda Cohena, Johnnyja Casha, Boba Dylana ili pak Iggyja Popa i Jima Morrisona, bilo je zanimljivo otkriti da brojni moderni romanopisci i pjesnici su imali veliki utjecaj na njegove stihove, od Vladimira Nabokova, preko Flannery O’Connor ili Cormaca McCarthyja do Bretta Eastona Ellisa. Ponekad sam čak i ja bio iznenađen, ne toliko zbog imena, koliko zbog prepoznavanja umjetnika kojeg volim, a otkrijete da dijelite isti afinitet s drugim ljudima, uključujući i samog Cavea.
GLAS: Imate li racionalno objašnjenje njegove popularnosti kod domaće publike, koja ponekad premašuje njegovu popularnost u svijetu, pogotovo kada je riječ o koncertima?
CVIJANOVIĆ: To je zanimljiva veza. Srđan Srdić, jedan od urednika “Partizanske knjige”, ima teoriju da samo Nick Cave i “Iron Maiden” rasprodaju sve karte kad god dođu u Srbiju, što nije daleko od istine. Nemam racionalno objašnjenje, to je duga veza koja traje od početka njegove karijere, oblikovana ranim licencnim izdanjima njegove glazbe kroz prve Caveove koncerte, koji su ostavili traga na domaćoj post-punk sceni i publici, do ranih prevoda njegove poezije na srpski jezik.
GLAS: Koliko je sklonost temama poput smrti, nasilja i boli, koje oblikuju našu povijest i mitologiju, utjecala na odnos Srba i Pećina?
CVIJANOVIĆ: Ima tu nešto. Turbulentan je ovaj prostor, blago rečeno, malo je ljudi koji nemaju neku mračnu obiteljsku priču o nasilju i smrti. Možda je to neka vrsta arhetipskog, instinktivnog prepoznavanja sličnih interesa i tema. S druge strane, postoji neka vrsta iskrenosti, neposrednosti i energije u glazbi Nicka Cavea, što je dobro prihvaćeno i prepoznato u našem mentalitetu. Nisam siguran postoji li neko racionalno objašnjenje veze između Cavea i srpske publike, ali neka spona postoji i snažno utječe na odnos između njegove umjetnosti i nas kao njezinih konzumenata, pretvarajući je u pravi fenomen.
GLAS: Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu za književnost, postoje brojne studije o rock poeziji poput vaše knjige, ali čini se da u akademskim književnim krugovima još uvijek postoji otpor prema rock poeziji, da ne kažemo tiho podcjenjivanje.
CVIJANOVIĆ: Postoji svojevrsni otpor iz akademskih krugova prema rock poeziji, ali postoji i izražen interes s druge strane. Možda je “Nobel” za Dylana bio službena potvrda akademskih radova o rock poeziji, ali imamo i svojevrsnu tradiciju izvrsnog pisanja o rock poeziji. Postoje knjige o pjesničkom stvaralaštvu Žonija Štulića i Milana Mladenovića, čak i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu postoji diplomski rad ili studija o tekstovima bendova poput “Beatlesa”, “Foo Fightersa” i “Musea”.
GLAS: Kad ste već spomenuli Novi Sad, očito rock and roll poezija ima jako uporište u glavnom gradu Vojvodine?
CVIJANOVIĆ: Novi Sad ima desetljećima jaku rock tradiciju s nekoliko jakih pjesničkih figura koje su djelovale u okvirima rock scene. Jedan od razloga sklonosti novosadskih akademskih autora rock poeziji svakako je predan rad profesora Zorana Paunovića, koji već godinama predaje književnost ne praveći razliku između rock poezije i akademske poezije. Kada sam predložio temu doktorskog rada, njemu je to bilo logično, kao i meni.
Favoriti
THE VOICE: Imate li neke osobne favorite u poeziji Nicka Cavea i koji su vaši omiljeni albumi/ili faze u njegovom opusu?
CVIJANOVIĆ: To se mijenja iz godine u godinu, kao i sa svim bendovima ili knjigama koje čitate ili slušate u nekom periodu i doživljavate ih na različite načine u drugom periodu. Istaknuo bih, kao meni jako drag album, njegovu ploču “Nocturama” iz 2003. godine, koju je kritika najviše kritizirala, a to je bio važan album i meni još uvijek jako drag. U posljednjoj fazi ostalo mi je nekoliko vrlo dragih trenutaka poput pjesme “Hollywood”, s prošlog albuma, ali volim i njegovu ranu fazu južnjačke gotike u kojoj se krije nekoliko poetskih i glazbenih remek-djela, koja zajedno s njegovim romanom “And The Ass Saw The Angel” grade jedinstvenu umjetničku viziju dostojnu vizije iz, recimo, Faulknerovih romana.