Višnja Starešina: Slučaj ‘Zambija‘ već je odavno postao – slučaj ‘Hrvatska‘, na sramotu pravosuđa i cijele politike

Nakon što je zambijsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu i slučaj okvalificiralo kao sudjelovanje (osmero hrvatskih državljana) u pokušaju trgovine djecom, na vidjelo su izbile duboke rupe i provalije u hrvatskim sudovima, u policijskom sustavu, u sustavu socijalne skrbi o djeci iz međudržavnih posvojenja i o potpunoj nekoordiniranosti tih sustava.

Od države se tada očekuje da utvrdi odgovornosti i propuste i odgovori na neugodna, ali i neizbježna pitanja.

Kako je moguće da hrvatski sudovi bez ikakvih provjera prihvate dokumentaciju o posvojenju djece iz DR Konga, države koja nije potpisnica konvencije o međudržavnim posvojenjima, a poznata je kao jedna od najproblematičnijih u svijetu po kršenju ljudskih prva i općem, pa i pravnom kaosu? I još k tome, javno je dostupna informacija da je DR Kongo svojim zakonima i propisima još prije deset godina praktički onemogućio međudržavna posvojenja djece.

Koja je uloga Općinskog suda u Zlataru u posvojenjima iz DR Kongo? Jer upravo sud u Zlataru “legalizirao” je, bez nužne i propisane provjere, iznimno visok broj dokumenata o posvojenju iz DR Konga (23 od ukupno 68 slučaja posvojenja iz DR Konga u Hrvatskoj).

Kako je moguće da na temelju takvih sudskih odluka, uz manjkavu dokumentaciju, MUP na neviđeno daje hrvatsko državljanstvo i izdaje hrvatske dokumente za djecu iz DR Kongo?

Kako je moguće da centri za socijalnu skrb i nadležno ministarstvo nemaju nikakvih informacija o tim posvojenjima, niti ikako prate što je s tom djecom nakon dolaska u Hrvatsku?

Sustav i dalje navodno ne zna koliko je od tih “legalno” posvojenih 68 djece iz DR Konga danas u Hrvatskoj, niti što je s razlikom između tih na prvi pogled legalnih 68 posvojenja iz DR Kongo i onih 180 ukupnih, o kojima se govorilo na početku afere. Bilo bi razumno očekivati da su nakon takvih drastičnih propusta u sustavu uslijedile neke istrage, uhićenja ili barem suspenzije, barem u sudovima i policiji, barem među onima koji su izravno povezani s aktualnim slučajem “Zambija”. No to se nije dogodilo.

Umjesto da država pokaže volju da otkrije i sankcionira propuste ili kriminal u vlastitim institucijama i tako zaštiti svoj pravni poredak, mi smo u posljednja dva tjedna svjedočili samoponižavanju države u pokušaju da hrvatske državljane optužene u Zambiji amnestira od svake odgovornosti. A svako pozivanje na poštovanje međunarodnih konvencija, vlastitih zakona i propisa, olako se počinje etiketirati kao govor mržnje, netrpeljivost i rasizam.

I to počevši od predsjednika Vlade, preko raznih pravobraniteljica do politički i parapolitički umreženog “progresivnog” lobija. Da ne bi bilo zabune: država je dužna truditi se da osigura poštovanje prava i pravičan sudski postupak (i) za osmero optuženih hrvatskih državljana u Zambiji, ako je moguće, treba ih i izvući Zambije. A to se radi u tišini. I država se pritom ne smije solidarizirati s njihovim navodnim kaznenim djelima.

Bili su na dobrom putu i da izvuku hrvatske državljane iz zambijskog postupka kad je zambijski sud prekinuo postupak, osiguravši im praktički slobodan prolaz, mogućnost da na brzinu napuste zemlju. Ponovno vraćanje u pritvor i obnovu postupka, vjerujem, mogu zahvaliti ponajviše neprimjerenim reakcijama i slavljenju njihova “oslobađanja” u Hrvatskoj – od ministra vanjskih poslova i pravosuđa do svojih prijatelja iz platforme Možemo!.

Vjerujem da je to bio vrlo neugodan obrat za hrvatske optuženike u Zambiji. No širu društvenu nelagodu izazivaju pokušaji da se na njihovu slučaju promovira novi oblik revolucionarne pravde u Hrvatskoj. One po kojoj se ne treba držati zakona kao pijan plota.

Opasno je kada vrh izvršne vlasti bez ograda govori kako su djeca “posvojena” u zakonski kontaminiranim postupcima iz DR Konga hrvatski državljani, a s druge strane otklanjaju mogućnost revizije tih postupaka.

Kao da ne žele znati, ili kao da ne žele da doznamo, zašto je u Hrvatskoj prema službenim podacima u protekle četiri godine posvojeno 68 djece iz DR Konga, a u ostatku svijeta samo 136.

Opasno je kad se pučka pravobraniteljica i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova bave mjerenjem govora mržnje po vlastitom metru i ekscesnim redikulima poput Ivana Pernara, a ne zanima ih jesu li hrvatske institucije pomogle da ta djeca budu nekome oduzeta, protuzakonito utržena, ukradena. Opasno je kad se trgovina djecom počinje opravdavati plemenitim motivima – da im bude bolje. A što ako netko iz DR Konga poželi, preko posrednika, posvojiti 68 djece iz Hrvatske – da im bude bolje? Hoće li i to biti plemenito?

Zato je ključno pitanje ove, treće epizode zambijskog serijala: tko je Taj, Ta ili To zbog kojeg se u slučaju “posvojenja” iz DR Konga ovako orkestrirano zagovara revolucionarna pravda u Hrvatskoj? Možda to saznamo – u Zambiji.