Lovren je jučer kazao da je protjeran 1992. Bujanec ga je prekinuo te je u ušima hrvatske javnosti ostao osjećaj da to jamačno moraju biti Srbi. Jer pobogu 1992-a je godina. Lovren nikada nije izričito kazao da su Arapi i Bošnjaci bili ti koji su protjerali i pobili njegovu ubitelj a mnoge druge hrvatske i srpske obitelji ostavili ucviljene.Zašto to nikada izričito ne kaže i trebamo li mu zamjeriti? Naravno da ne. Čovjek ima obzir prema drugima. Možda to ne govori stoga što neki Hrvat još žive gore, ili se tamo pokušavaju vratiti, barem uspješnije nego se vratila pokojna Danka Jurčević, prva povratnica u Kakanj koja je ubijena osam uboda nožem. Također još jedna cenzurirana priča na mediju Ive Šulentić – HRT-u. Mediju koji cenzurira Vatrene, čak i kada u Hrvatsku donesu bronzu nakon srebra i slave i pjevaju. Ali ne ono što od njih traži Režim.
Egzodus Hrvata Kaknja je jedna od onih najodvratnijih i nikad naravno presuđenih priča Armije SDA, koja je u taj grad u zločinačkoj namjeri etničkog čišćenja poslala jedinicu El Fatih a akcija se zvala Tekbir. Iz Kaknja, malenog rudarskog mjesta oduvijek većinski naseljenog Hrvatima ElFatihovi militanti, uz povike Tekbir, domaće dakle antifa uzvike, protjerali su “agresorsku jedinicu” imena “agresorskog” Kralj Stjepan Tomašević koja se našla u izolaciji i slabo naoružana te uz njih počiniše egzodus nad 17.000 Hrvata. I naravno da to Haag nije nazvao genocidom niti zločinom. Kao ni štošta toga. Prljavi korumpirani Haag.
Zločin u Kaknju uz genocid u Grabovici te etničko čišćenje Konjica i Jablanice neki su od najgorih grijeha sudske mafije poznate pod nazivom “časni sud u Haagu”.
Kraljeva Sutjeska, Augustina Grebenera, Mladenka Zadro i Dejan Lovren, trajni su žig na savjesti tog mafijaškog suda kojem bi barem RH javnost morala suditi a ne se povinovati za Index.hr tumačenjem pravde i na svaki spomen HRHB podvijati rep kao izdajnici, makar znali da je upravo ta HercegBosna na kraju 1995 i 1994 bila ključni faktor u oslobađanju i bošnjačkih područja.
Ta šaka Index šakala nikada nije na svojim stranicama popisala sva zla koja je Armija SDA učinila Hrvatima. Niti su ikada pokušali objektivno pojasniti RH javnosti odnose u BIH.
Podatak da je Hrvat oslobađao Bihać, da je u oslobođeno Jajce pozvao Bošnjake ili da je Matijaš Pauk poginuo u Jajcu kako bi se nakon tog proširilo bošnjačko Sarajevo Index.hr ne šljivi.
Što su njima ti životi i te žrtve?
Tek su se dodvoravajući se Amerikancima prenijeli vijest s Poskoka da je nekolicina pripadnika Armije SDA sudjelovala u terorističkom napadu na WTC dok brutalno bombastičnu informaciju primjerice da je koordinator te akcije bio u kvoti bošnjačke diplomacije kao agent Al Qaede pod lažnim bošnjačkim imenom, ili informaciju da je Komšić financirao džihadistu Topalovića, badnjak-ubojicu obitelji Anđelić nikada neće objaviti.
Ali će zato kao kakav postkomunistički politbiro mjeriti visinu desne ruke u Lovrena ili pjesmu Lijepa li si, koja ne pjeva o Hrvatskoj nego o svim hrvatskim krajevima, označavati kao ustašofilnu. Od nekad vodećeg portala u zemlji na kojem je bilo dozvoljeno objaviti sve sveli su se na razinu vlatkapokos.hr.
Donosimo kronologiju etničkog čišćenja obitelji Dejana Lovrena, kao i svih drugih etnički očišćenih hrvatskih obitelji iz Kaknja , Kraljeve Sutjeske i Vareša u nadi da će neki portal u Plenkistanu ovo ipak prenijeti. I da će se neki haaški sudac nakon ove vjesti objesiti, na jednoj od svojih mnogobrojnih jahti doniranih od Sarajeva i Saudijaca.
| Bitka za Kakanj | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Bošnjačko-hrvatski sukob | |||||||
|
|||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Hrvatsko vijeće obrane |
.svg){kind=small} Armija BiH mudžahedini |
||||||
|
|
Prije borbe
Hrvatsko pučanstvo na prostoru općine Kakanj odmah se organiziralo oduprijelo JNA agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Osnovali su HVO radi što više okupljanja ljudstva za otpor agresoru. Hrvati su prepoznali opasnost i svi su u HVO-u. Muslimani su isprve neodlučni i tek su pojedinci uz HVO. Organizirali su poslije postrojbu Armije BiH. Srpsko pučanstvo neutralizirano je političkim činom, uspješno je razoružano i nije se oružano sukobilo na području kakanjske općine.
Zbog srpske agresije na BiH, na prostore Srednje Bosne slilo se mnogo muslimansko-bošnjačkih izbjeglica i prognanika.
No prije bošnjačke službene inačice početka rata u travnju 1992., još veljače 1992. Armija BiH, mjesecima prije nego što je VRS osvojila Jajce, Dobretić i Kotor-Varoš, imala je plan za osvajanjem Središnje Bosne.
Veljače 1992. bilo je prvo veliko vojno savjetovanje u selu Mehuriću kod Travnika, poznato poslije po mudžahedinskom vojnom logoru i zatvoreničkom logoru za Hrvate. Sefer Halilović ustvrdio je tad da postoji 70 tisuća naoružanih vojnika “koji će silom spriječiti uspostavu HZHB u Središnjoj Bosni”.
Već svibnja 1992. godine bili su napeti odnosi između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata.
Sredinom 1992. srednjobosanske organizacije HDZ BiH i SDA ratovale su priopćenjima, gdje je SDA neutemeljeno optuživala HDZ za „podjelu Bosne“, zaboravljajući prijašnje ponude Izetbegovića Karadžiću, te za „uspostavu nelegitimne Hrvatske Republike Herceg- Bosne“, a HDZ BiH skretao je pozornost na to priopćenjima da „SDA stvara islamsku republiku u srcu Europe u kojoj Hrvatima nema mjesta“.
Šikarniranja Hrvata počela su još te 1992. godine pa su Hrvati iz Zenice slali apele već ljeta 1992. godine.
Hrvate su Muslimani masovno otpuštali iz javnih poduzeća, RTV Zenica o Hrvatima je govorila kao „ustašama“, muslimanski mediji umanjivali su doprinos zeničkih brigada HVO-a u borbi protiv VRS, pa su bili prvi incidenti i ubojstva. Hrvati Zenice i Kaknja već tada su vidjeli da bošnjačko vodstvo nikada ne misli Hrvate priznati kao ravnopravan narod u BIH.
Srbi Središnje Bosne uglavnom su napustili ove prostore, a preostali su bili uz HVO-u. Držali su se dogovora te HVO-u predali oružje i vojarne JNA u Središnjoj Bosni, te priznali lojalnost HVO-u.[1]
29. kolovoza 1992. TO BiH aktivirala je tobože “obrambeni” Plan Be, u stvari muslimanskobošnjački osvajački plan, kako je tijek događaja pokazao.[3]
Pakosne namjere muslimansko-bošnjačke vlasti u Kaknju vidjele su se brzo. Pritiskale su Hrvate na razne načine, isprva verbalno potom fizički.
Ponižavanja sve brojnija. Hrvatske nacionalne simbole – hrvatsku trobojnici i grbu su kidali i palili.
Nakon verbalnih zlodjela, Muslimani postavljaju barikade, razoružavaju i uhićuju pojedine pripadnike i dužnosnike HVO-a. Slijede prva ubojstva. Od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993. godine, dok se na području općine Kaknja HVO i ARBiH nisu otvoreno sukobile, razne muslimansko-bošnjačke formacije ubile su osam Hrvata.
17. ožujka 1993. godine u Kaknju se s položaja Armije BiH pucalo i ranilo djevojčicu Gordanu Radoš, dok su zapovjednika HOS-a u Kaknju Ivu Vuletića vojnici Armije BiH istog dana.
Naoružani pojedinci iz Armije BiH nastoje istjerati Hrvate iz njihovih stanova i kuća.
23. ožujka pripadnici ARBiH strgali su, pokidali i spalili dvije hrvatske zastave u selu Bilješevu. 24. ožujka uhitili su dva vojna policajca HVO-a. Na prometnici Bugojno – Novi Travnik Vojnici Armije BiH ubili su dva kakanjska Hrvata vojnika HVO-a.
Vance – Owenov plan predvidio je Središnju Bosnu kao Provinciju 10 sa sjedištem u Travniku i s relativnom hrvatskom većinom.
Siječanjska agresija na Hrvate u Uskoplju i drugdje pokazala je prave namjere Muslimana. Tjedan i pol prije napada, 4. travnja, Sefer Halilović iznio je stavove Glavnog stožera Armije BiH o Vance-Owenovom planu, zaključivši da je „opasnost po državu BiH to što rješenje rata ne bi uslijedilo kao temeljita vojna pobjeda nad agresorom“.[1]
Načelnik općine bio je pripadnik ARBiH i Patriotske lige Kemal Čelebić, ekstremno nacionalistički nastrojeni političar koji je aktivno radio na sukobljavanju Hrvata i Muslimana. i zalagao se za etničko čišćenje općine Kaknja od hrvatskog puka.[4]
Napad
Skupina stranih plaćenika u Armiji BiH spalila je hrvatsku zastavu u selu Čatićima.
U Kaknju je Sejo Kezić, pripadnik postrojbe koju je organizirao imam Ševal Omerspahić ubio je nožem stariju Hrvaticu.
15. travnja 1993. poduzele su muslimanske snage poduzele su veliki napad na HVO na Vitez, Busovaču, Kiseljak, Zenicu, Kakanj, Fojnicu, uz neprekidno granatiranje Novog Travnika.
Snažno topničko-pješački napali Busovaču sa šest brigada iz Zenice i Kaknja.
Muslimanske snage demolirale su zgradu HVO-a u Kaknju i ubile jednog vojnika HVO.
Napali su dijelove Kaknja. Planirali su razbiti hrvatske prostore na manje enklave i osvojiti hrvatske enklave.
Uz pomoć brigada Armije BiH iz Visokog i Kaknja, gdje su bile brojčano nadmoćne prema Hrvatima, pokušali su Muslimani podijeliti kiseljačku enklavu i prekinuti komunikaciju između HVO-a Fojnica i HVO-a Kiseljak te zauzeti Zenicu, koja je pala u lipnju.
Operativna zona HVO-a Središnja Bosna poslala je dramatična upozorenja o stanju u Središnjoj Bosni Mati Bobanu, Franji Tuđmanu, UN-u, međunarodnim ordganizacijama.
Premijer Vlade Hrvatske zajednice Herceg- Bosne, danas naravno osuđeni Jadranko Prlić je 20. travnja 1993. godine izjavio da se „nisu sukobili muslimanski i hrvatski narod, nego su sukobe izazvali ekstremni elementi Armije BiH. Prije svega riječ je o Konjicu, Zenici, a odnosi su se pogoršali i u Varešu, Žepču, sukoba ima i u Vitezu, Novom Travniku i Travniku. Radi se, dakle, o globalnom pokušaju napada u skladu s poznatim planom pojedinaca i grupa koje ne prihvaćaju Vance-Owenov plan i koji smatraju da je BiH isključivo muslimanska država“.
Nakon ove izjave je zapovjednik 3. korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović , (osuđen za djelo konkretnog ratnog zločina ali samo za zločine nad Srbima) zapovijedio je razoružavanje HVO Kiseljak, Busovača, Kakanj, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Vareš, Žepče, presijecanje komunikacije Kiseljak – Busovača, prelazak u ofenzivna djelovanja i razbijanje HVO-a, te kad se steknu uvjeti onda i HVO Bugojna i HVO Uskoplja.
Podla muslimanskobošnjačka propaganda RTV Zenica i Radio Sarajeva izvješćivala je izmišljene vijesti o “velikom broju postrojbi HV-a u Središnjoj Bosni”, optužujući HVO “za podjelu Bosne i suradnju s četnicima”, premda je Hrvatska krvavo bojevala protiv pobunjenih Srba, teritorijalna cjelovitost nije joj bila sigurna, i još uvijek je zaliječivala rane od teške Operacije Maslenica i velikosrpske protuofenzive u kojoj se Srbija angažirala cijelom divizijom dobrovoljaca i brojnim stručnim osobljem.
Travanjska ofenziva Armije BiH nije u potpunosti uspjela. Budući da je embargo na naoružavanje ostao i muslimanskobošnjačka diplomacija nije ishodila skidanje embarga samo za sebe, KOS-ovac iz JNA, sada visokopozicionirani oficir ABiH Sefer Halilović zaključio je da će 3. korpus se pojačati kad UN odredi demilitarizirane zone u istočnoj Bosni.
Dok je to Hrvatima davalo nadu da bi tako mogle biti proglašene demilitarizirane zone pod zaštitom UN za Hrvate Srednje Bosne i da bi to moglo značiti mogućnost uporabe muslimanskih snaga protiv VRS, rezultat je bio još gori.
Halilović je bio stava da čim se proglase te zone za Muslimane u istočnoj Bosne, da će tada će biti trenutak “konačnog obračuna s ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju”.
Plan je bio prebaciti snage u Srednju Bosnu, jer mu neće trebati snage za istočnu Bosnu, jer će mu Muslimane u enklavama štititi UNPROFOR.
Štoviše planirao je tamošnje muslimanske postrojbe upotrijebiti za osvajanje zemalja gdje žive Hrvati.
Obećavali su im hrvatske kuće i zemljišta. Svibnja 1993. UN zbilja je odredio zone sigurnosti Bihać, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Žepa.
KOS-ovci u muslimanskom vojnom vrhu još jednom su to okrenule protiv Hrvata.
Zloporabile su ruku pomoći koju im je pružila Hrvatska i zatim su postrojbe Armije BiH, osnovane studenoga 1992. u Hrvatskoj (17. i 27. krajiška, brdsko – planinska brigada) krajem svibnja prebačene u Srednju Bosnu. Cijelo ovo vrijeme u Hrvatskoj boravi preko 400.000 muslimanskih izbjeglica a iz Hrvatske u smjeru Sarajeva i Zenice dovoze se kamioni oružja. Grudski HVO blokira taj dovoz dok ne stanu napadi na Hrvate Kaknja, Zenice, Vareša. No napadu ne staju.
Danas se grudski HVO optužuje da je pljačkao oružje Bošnjacima dok se ovaj dio, o etničkom čišćenju Hrvata u to vrijeme, prešućuje. Haag je naravno kao objektivnu uzeo Seferovu stranu a samog Sefera amnestirao je od odgovornosti za genocid u Grabovici, oslobađajućom presudom tako da mu danas ni domaći sudovi ne mogu suditi iako on osobno stoji iza akcije Neretva 93 u sklopu koje je i počinjen taj genocid, ubojstvo Mladenke Zadro, pred kojom su ubili cijelo njeno selo i silovali joj a potom ubili majku. Iako je svjestan tog zločina i kakvu je vojnu akciju nad civilima i djecom njegov vojnik počinio, potpomognut “sjemenom novog Islama” Sefer Halilović ne počinja samoubojstvo. Zlo osniva stranku.
Jedinice Armije SDA potpomognute Al Qaedom uopće u ovo vrijeme progona Lovrenovog naroda iz Kraljeve Sutjeske nisu ratovale protiv VRS u istočnoj Bosni. NA linijama sa Srbima cijelu 1993 godinu broj Bošnjaka koji ginu za 75% je manji u odnosu na 1992.
Uz krajiške brigade, iskoristio je Sefer skupa s Alijom oko osam tisuća vojnika Armije BiH iz srebreničkog džepa za ratovanje u Središnju Bosnu protiv Hrvata. Tako je vojska koja je trebala ostati braniti Srebrenicu od mogućeg genocida poslana da čini genocid nad Hrvatima.
Skoro 80 tisuća vojnika Armije BiH pritiskale su prostore Hrvata Srednje Bosne, i to 3. korpus i njegove 4 operativne grupe, a OG Lašva u Kaknju na čelu s Nehruom Ganićem. 18. svibnja 1993. godine pokušale su muslimanske postojbe izazvati oružani sukob te u Kaknju bezrazložno uhitili l6 civila Hrvata i Srba koje su zatočili i zlostavljali u motelu “Sretno”.
5. lipnja ABiH napala je kakanjsko selo Ričicu. Hrvati su izbjegli u Vareš.
Muslimanske postrojbe opljačkale su potom selo i kuće uništile. Etničkog čišćenje sela, izvela je 309. brigada Armije BiH pod zapovjedništvom Džemala Hodžića.
8. lipnja rano ujutro Armija BiH otvoreno je izvršila agresiju na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini.
Kakanj , grad Vedrana Lovrena, skupa s Kraljevom Sutjeskom povijesnim gradom našeg plemstva, gradom naše Kraljice Katarine, pao je 13. lipnja 1993. godine, nakon dva mjeseca.
Sve ove termopilske bitke, bitke Kaknja, Sutjeske, Lašve, Lepenice, svojim tragedijama daleko su iznad svih egzodusa u Hrvatskoj i mogu se uspoređivati samo s egzodusom Vukovara.
No javnost Ive Šulentić, Plenki javnost, i sva ta perecijska medijska gamad, ne zamara se time.
Njima je samo bitno da im Brussels ne zvoni zbog pjesme Lijepa li si, i da se mi Hrvati u BIH, mirimo sa svojim ubojicama i silovateljima bez obzira što presuda njima, za njihove zločine još uvijek nema. Zašto nam onda Hrvatska nameće pomirbu bez jamstva da će do tih presuda jamačno doći?
Smo zato jer se pretvorila u blijedog NATO slugu koji je dobio zadatak pacifiziranja Federacije BIH te odvlačenja BIH daleko od Putin utjecaja?
Posljedice
HVO su muslimanske snage potpuno uklonile s područja Kaknja. Iz osvojenog Kaknja protjerali su 13 tisuća Hrvata, ubili 22 hrvatska civila i 87 pripadnika HVO-a. Kroz 12 logora pod upravom Muslimana prošlo je 595 zarobljenika a 42 osobe su i danas pod oznakom “nestale”.Hrvati su izbjegli ka Varešu. Vareška enklava neko je vrijeme odolijevala. Kasnije pada i ona a osobno u progonu Hrvata Vareša sudjeluje i Željko Komšić, kojeg nam džihad 4 puta nameće za “predstavnika”. Iako je on tek rezervni predstavnik džihada u toj instituciji. Sada izgleda, nakon izbora Bećirovića da je ostao jedini predstavnik džihada u predsjedništvu.
Kalvarija Lovrenovog grada završava brutalnim ubojstvom časne sestre Danke Jurčević koju je ubojica kao povratnicu ubio s 8 uboda nožem.
I on je, jednako kao ubojica franjevaca u Fojnici, nakon presude jako brzo pomilovan.
Što mislite iz koje je stranke bio predsjednik koji ga je pomilovao? Iz stranke koja ga je i poslala da počini ta ubojstva. Iz al Qaedine podružnice na Balkanu – Iz SDA.
Evo ovo vam je priča o tome što je protjeralo Lovrenov narod. Priča koju nikada nećete pročitati niti na jednom mediju u Hrvatskoj. U kojoj ima neki tamo ustav. U kojem je iz šale valjda, napisano, da je cenzura u toj zemlji strogo zabranjena.
Sve poslije ovog vam je poznato. Lovren odlazi u Karlovac i postaje građanin Hrvatske s domaćim karlovačkim dijalektom. Toliko desetljeća kasnije, neki SDA moron, Armin Hodžić iz Zagreba, iz podružnice SDA napisat će kako je skandalozno da na navijačkim utakmicama Vatrenih vidi natpis Kakanj ili Kraljeva Sutjeska.
Jeste Badnjak i nije za psovke. Pa Armine pročitaj gnjev i srdžbu u ovoj rečenici , zadnjoj, mjesto eksplicitne psovke. Shvati kolliko si ljudsko dno. I teško je da ćeš to ikada prestati biti.
wpDiscuz
