Lider Socijaldemokratske partije (SDP) BiH Nermin Nikšić uputio je 18. 10. 2022. godine dopis Uredu visokog predstavnika u BiH. Nikšić u dopisu iznosi niz neutemeljenih i paušalnih ocjena usmjerenih protiv Schmidtovih odluka, premda dopis započinje simptomatičnom ogradom, koja vjerojatno služi kako se njegovo protivljenje tim odlukama ne bi protumačilo kao načelno protivljenje instituciji visokog predstavnika, te kao zalaganje za uspostavu punog suvereniteta BiH.
Obrazac je to koji godinama koriste politički akteri takozvane probosanske scene. Otvoreno i brutalno krše temeljna načela Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma (DMS), a nakon toga, kada im to odgovara, pozivaju se na isti taj DMS i Ustav BiH i predstavljaju se kao njegovi branitelji. Analogan odnos imaju i prema Uredu visokog predstavnika u BiH. Kad je OHR u funkciji ostvarivanja njihovih političkih interesa snažno zagovaraju i podržavaju korištenje bonskih ovlasti. Prvi put kada se dogodilo da je OHR donio odluku koja nije u izravnoj funkciji ostvarivanja njihovih političkih interesa, svim sredstvima – uključujući vrijeđanje, laži, obmane i prijetnje – napadaju Visokog predstavnika, ali te napade nastoje prikazati kao izraz lojalnosti instituciji koju napadaju. Nije onda čudno što su sebe proglasili „probosanskim“ snagama koje se bore za državu koja se zove Bosna i Hercegovina.
Pisano u tom „probosanskom“ duhu, tako je i Nikšićevo pismo puno nelogičnosti, apsurdnosti, konfuznosti i licemjerstva.
Ovaj put, pozabavit ćemo se samo jednim „pitanjem“ koje upućuje C. Schmidtu: „…po kojem demokratskom načelu i u kojoj evropskoj demokratskoj državi postoji makar i približno slična praksa po kojoj se kao ključni parametar za učešće u vlasti na višoj razini uzima etnička zastupljenost i etnički identitet kandidata u određenim izbornim jedinicama?“.
Ovakvim pitanjem Nikšić ne samo da oštro proturječi činjenici da niti on niti njegova stranka nikada nisu imali primjedbi na relevantnost „etničke“ zastupljenosti ili identiteta kandidata za pojedine dužnosti, primjerice u RS-u ili u Mostaru, već zanemaruje i niz primjera koji neporecivo postoje u demokratskim državama Europe.
U Južnom Tirolu, bogatoj autonomnoj regiji Italije, „Proporz Dekret“ iz 1976. godine propisuje da pozicije u javnoj upravi, uključujući i pravosuđe, proporcionalno trebaju zauzimati Nijemci, Talijani i Ladini u skladu s rezultatima posljednjeg popisa stanovništva. Na svakom popisu stanovnici se moraju izjasniti o svojoj pripadnosti jednoj od triju jezičnih grupa. Oni koji ne pripadaju ni jednoj, ipak moraju izabrati jednu od te tri. Kopija izjave o izjašnjenju čuva se na sudu i relevantna je kad se netko kandidira za određenu administrativnu dužnost.
Regija Bruxelles, pored Flandrije i Valonije, jedna je od tri regije u Belgiji. Kada se kandidat natječe za regionalni parlament Bruxellesa, on ili ona se najprije mora izjasniti kojoj jezičnoj grupi pripada (francuskoj/valonskoj ili nizozemskoj/flamanskoj). Ova odluka važi do kraja života. Svaki kandidat koji se kandidira na dužnost koja pripada jednoj jezičnoj grupi nikad poslije ne može se kandidirati za dužnost koja pripada drugoj grupi. Onaj tko govori nizozemski/flamanski nikada ne može postati premijer regije Bruxelles. Na izborima u Bruxellesu je, također, nelegalno kandidiranje višejezičnih stranaka. Čak i na izborima za Europski parlament, sami birači u Regiji Bruxelles moraju birati hoće li glasovati za kandidate iz francuskog/valonskog ili nizozemskog/flamanskog izbornog kolegija.
Belgijski Senat (gornji dom Parlamenta, analogan Domu naroda u BiH) bira se neizravno, tako da 29 senatora imenuje Flamanski parlament iz vlastitih redova (njega čine zastupnici Parlamenta Flandrije i članovi nizozemske jezične skupine Parlamenta regije Bruxelles-Prijestolnica), 10 senatora imenuje Parlament Francuske zajednice (koji je sam sastavljen od svih članova Parlamenta Valonije i nekoliko članova francuske jezične skupine Parlamenta regije Bruxelles-Prijestolnica), 8 senatora imenuje sam Parlament Valonije, 2 senatora iz svojih redova imenuju članova francuske jezične skupine Parlamenta regije Bruxelles-Prijestolnica i jednog senatora imenuje Parlament Njemačke zajednice. Kako bi se osiguralo legitimno i proporcionalno predstavljanje unutar samih zajednica, Ustav propisuje da barem jedan senator iz Flamanske zajednice, te šest njih iz Valonske, moraju biti izabrani s teritorija regije Bruxelles-Prijestolnica.
Najzad, u Sjevernoj Irskoj, jednoj od zemalja Ujedinjenog Kraljevstva, zastupnici Skupštine se moraju opredijeliti kao „Nacionalisti“ (Irci – katolici), „Unionisti“ (Englezi – protestanti) ili Ostali. To opredjeljenje čine po svom izboru, uz ograničenje da ga mogu promijeniti najviše jednom tijekom jednoga mandata.
Na kraju, važno je spomenuti i snažno naglasiti da je temeljna, a može se reći i jedina svrha OHR-a da se u BiH poštuju i provode načela i institucionalni modeli, duh i slovo, Daytonskog mirovnog sporazuma. A temeljno načelo DMS-a je upravo ono što Nikšić problematizira svojim pitanjem: etnička zastupljenost kao kriterij za sudjelovanje u vlasti. Konstitutivnost Bošnjaka, Hrvata i Srba kao temeljno načelo Ustava BiH ne samo traži nego i zahtjeva da u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na razini entiteta i države budu legitimni politički predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Stoga je glavna zadaća i svrha Ureda visokog predstavnika da osigura legitimitet predstavljanja Bošnjaka, Hrvata i Srba u tijelima i institucijama zakonodavne i izvršne vlasti koje su DMS i Ustav BiH namijenili upravo toj vrsti predstavljanja. Ako se to nekome ne sviđa, postoje legitimne i legalne demokratske procedure kako se to stanje može promijeniti. Ali, apsurdno je očekivati i tražiti da Ured visokog predstavnika krši načelo legitimnog predstavljanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kada je taj Ured napravljen kako bi zagovarao, branio i provodio to načelo te sankcionirao sve one koji ga relativiziraju, krše i negiraju.