Odjednom se pokazalo kako nema više uvjetovanja da se ukloni i Titovo ime ako će se uklanjati imena s ustašama, čime je u Mostaru, i neka se to zabilježi, pao suludi koncept o jednakom odmaku od dva totalitarizma. Jer fašizam i antifašizam jednostavno ne mogu ići u isti koš
Kad sam prije osam godina napisao i objavio knjigu “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, koja se umnogome bavila promjenom imena ulica, devastacijom spomenika i ideološkim prekodiranjem ova dva grada, iskreno nisam vjerovao da će se u skorije vrijeme bilo što promijeniti po tom pitanju.
KOMPROMIS(I)
U Splitu je, istina, teškom mukom i uz puno negodovanja, Prvi splitski odred dobio park na mjestu s kojeg su otišli u partizane, što je prvi i jedini povratak antifašističke baštine na ulice s kojih su partizani prognani početkom devedesetih. Što se pak Mostara tiče, očito smo morali doživjeti potpunu devastaciju Partizanskog groblja, da bi došlo do koordiniranog pritiska zapadnih veleposlanika i predstavnika na, nominalno Grad Mostar, a zapravo HDZ, da se konačno uklone imena ulica nazvanih po ustaškim ministrima i zločincima. I taj pritisak je urodio plodom zbog nekoliko razloga.
Prvo, HDZ-u očito treba da se pokaže kooperativnom i proeuropskom strankom, a imena ovih ulica su praktično demantirala svako takvo nastojanje. Drugo, ipak je u dovoljnoj mjeri sazrela svijest da to baš nije lijepo i na trećem mjestu je bio spomenuti pritisak, potaknut devastacijom Partizanskog groblja. I gle, odjednom se pokazalo kako nema više uvjetovanja da se ukloni i Titovo ime ako će se uklanjati imena s ustašama, čime je u Mostaru, i neka se to zabilježi, pao suludi koncept o jednakom odmaku od dva totalitarizma. Jer fašizam i antifašizam jednostavno ne mogu ići u isti koš.
Što se tiče konkretnog dogovora, koji je isključio sve prijedloge opozicije, naravno da je mogao biti bolji, ali je realno ispao najbolji mogući i zapravo je sve rekao o Mostaru danas, o onima koji ga vode i o tome kako oni vide značenje kompromisa. Ponajprije, njima je kompromis dogovor dviju vodećih nacionalnih stranaka, uz asistenciju treće u vidu SNSD-a, stranke u otvorenoj koaliciji s HDZ-om. Potom, jasno je da se ovo svelo na to da se HDZ-u prepusti odlučivanje u zapadnom dijelu grada zbog i dalje prisutne svijesti i realnosti o tome da imamo dva Mostara, ali uz uvjet da to odlučivanje bude relativno pristojno. I na kraju je i ispalo tako, bez obzira na to što nijedna ulica nije imenovana po nekoj ženi, pa i unatoč revizionističkim stavovima fra Ljudevita Laste. Od njega možemo i krenuti. Ta ulica, do jučer nazivana po ustaškom ubojici Rafaelu Bobanu, dobila je novo ime onako baš po guštu HDZ-a. Ulice Francetića i Ive Zelenike dobile su imena Humska i Ciglana, što nikome nije sporno. Ulica Vokića i Lorkovića u Centru 2 je ponijela ime Tina Ujevića, divnog pjesnika kojem neki sada spočitavaju nekakvu bliskost s NDH, ne imajući pojma da je Ujević bio mladi jugoslavenski revolucionar i čovjek koji je godinu prije Gavrila Principa bio u grupi s Ivanom Meštrovićem i Vladimirom Čerinom koja je planirala atentat kod Drniša na Franju Ferdinanda. I jedini razlog što ga nisu ubili oni 1913. godine, nego Princip godinu kasnije, bio je u tome što je austrijska tajna služba saznala za atentat i otkazala planirano prestolonasljednikovo putovanje.
…GDJE BI NAM BIO KRAJ?
I na koncu dolazimo do dvije ulice koje najpreciznije govore o tome kako su razmišljali u tri zainteresirane stranke koje su se pitale o ovom pitanju. Ulica Mile Budaka ponijela je svoje staro ime, odnosno konačno se nekadašnja ulica Alekse Šantića kroz koju je išla ratna linija podjele iznova svom dužinom naziva Šantićevom. Na taj način je ovaj pjesnik ponovno ujedinio grad, a ponuđena je i koncesija mostarskim Srbima za prihvaćanje dogovora. Ovo je ujedno i najbolja odluka od navedenih. S druge pak strane, ulica Đure Spuževića ponijela je ime Ismeta Ice Voljevice, čime je konačno jedan Bošnjak dobio ulicu u zapadnom dijelu grada, a opet bio je to Mostarac koji je napravio karijeru u Zagrebu i Večernjem listu, čime je i HDZ zadovoljan.
Kad bih trebao na koncu u jednoj rečenici ponuditi osvrt na ove odluke, ona bi glasila ovako. Ishod dogovora je još i dobar, s obzirom na to tko se dogovorio, a odluka je povijesna jer je ovo prvi i to snažan i javan odmak od devedesetih u Mostaru. Još da se obnovi i počne čuvati Partizansko groblje, gdje bi nam bio kraj.