Kada gledamo odnos službene hrvatske politike i službenog Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima teško je, zapravo, vidjeti jesu li Hrvati u BiH višak koji smeta Hrvatskoj i “pravim” Hrvatima ili nacionalni interes Hrvatske.
Nijedna vlada do sada nije se strateški bavila problematikom Bosne i Hercegovine. BiH je susjedna država Hrvatskoj, zemlja u kojoj bujaju tri potencijalno opaka vjersko-nacionalna ekstremizma od kojih je – da se ne lažemo – najopasniji onaj islamistički, a Hrvatska gotovo 30 godina ima stav kao da je Češka.
Odnosno, Hrvatska godinama ne pristupa Bosni i Hercegovini na pravi način i ponaša se kao da se nje ne tiče što se “tamo dole” zbiva. Nije BiH samo hrvatsko pitanje u njoj niti su Hrvati u BiH samo šačica Hercegovaca koji se smrzavaju u Mostaru da bi na predsjedničkim izborima okružili Kolindu Grabar Kitarović.
Medijska percepcija bh. Hrvata i hrvatskog pitanja u njoj je loša. Ona se svodi na Rojsa koji se (ponekad i simpatično) sprda, bijele čarpe, glasanje za HDZ i nekretninsko-gospodarske manipulacije.
Vlade se češkaju
Nijedna vlada do sada nije se strateški bavila tim pitanjem. Nijedna vlada do sada nije pokazivala aktivno sudjelovanje u BiH. Da sutra svi Hrvati iz BiH jednostavno nestanu, stabilnost u BiH bi trebao biti hrvatski nacionalni interes, ali hrvatske vlade se već niz mandata samo češkaju. I imaju stav kao da je BiH 1000 ili 10000 kilometara daleko.
Nijedna vlada nije aktivno htjela raditi na pitanju BiH, ni ova Plenkovićeva, Milanovićeva također, a one od ranije još manje. Milanović bar sad priča to što priča pa problem bh. Hrvata gura u javni prostor u Hrvatskoj.
Sad pomalo i “pravi” Hrvati i hrvatska javnost znaju što se događa u BiH. Ranije nisu imali pojma jer ih nije zanimalo. Ne zanima ih nešto posebno ni sada, ali sada znaju.
Jesu li bh. Hrvati problem, višak, strano tkivo koje bi najbolje bilo odstraniti? Tuđmanovi ljudi, od Mate Granića pa dalje, politike Ivice Račana, Ive Sanadera, donekle i Zorana Milanovića su se ponašale kao da jesu, nešto se malo promijenilo zadnjih par godina s Plenkovićem, ali srž te politike je ostala ista. Nažalost.
Možda bi najbolje bilo da se Hrvati u BiH asimiliraju, da prihvate kvazi nadnacionalni velikobošnjački identitet bosanstva i budu sretni da im nitko ne dira bogomolje? Kao u vrijeme Osmanskog carstva. Možda bi tada službeni Zagreb bio sretan, miran, a “pravi” Hrvati svoji na svom jer više nema “njih tamo dole” da smetaju.
Ironično, ali čak ni to nije strategija hrvatske države, jer da jest, bilo bi dobro, zato što je uvijek dobro kad postoji strategija. Ona se može i dorađivati i mijenjati, ali je najgore kad je nema. A po pitanju BiH i Hrvata u njoj Hrvatska nema apsolutno nikakvu strategiju.
Nekoliko točaka
Nabrojat ćemo sam par stvari koje izostaju, a sve se mogu riješiti doslovno u 24 sata. Upravo izostanak tih par stvari je pokazatelj kako strategije nema i da se Zagreb time ne želi ili ne zna baviti.
Proglašenje Komšića i Izetbegovića nepoželjnim u Hrvatskoj: Plenković ovo, da hoće, može riješiti kroz 15 minuta. Uz jasnu argumentaciju da su to glavni krivci za krađu hrvatskih prava u BiH. Čak se i matematički može izračunati koliko su novčano, dakle ne emocionalno i duhovno, koliko su ova dvojica novčano ukrala građanima hrvatske nacionalnosti u BiH koji tamo uredno plaćaju poreze.
Jedan program na HRT-u samo o BiH: Javni servis Hrvatske, koji je ionako preskup i često negledljiv, mogao bi jedan program posvetiti u potpunosti Bosni i Hercegovini, na kojem bi se samo o tom pričalo. U svoje službene akte HRT bi jednostavno uvrstio da se to radi iz solidarnosti prema građanima hrvatske nacionalnosti u BiH jer im brojniji Bošnjaci ne daju kanal na njihovom jeziku u skolpu javnih servisa u BiH.
Strateško ulaganje u ono što moćnije države zovu “kulturna diplomacija”: U dijelovima BiH koji su jako blizu Hrvatskoj, a ne žive Hrvati, poput Bihaća, vlada otvori svoj kutak i na taj način se sprijateljuje s lokalnim ljudima (uglavnom Bošnjacima) i postupno stvara hrvatskoj priči lojalne građane u BiH.
Tajni registar: Vlada bi, također, u suradnji s tajnim službama, mogla imati i tajni registar sa podacima svih onih građana Hrvatske koji su rodom iz BiH i imaju pravo glasa u BiH na izborima, na taj način, umjesto 150 000 birača koliko ih otprilike izlazi na izbore u BiH u hrvatskom korpusu, izlazilo bi ih 300 000 pa bi i podjela karata izgledala drugačije…
Ovo su samo četiri točke koje nedostaju. Ima ih još. To bi već bila ozbiljna strategija prema bh. Hrvatima. Ona druga je već opisana, miletski sustavi i asimilacija. Kako god, Hrvatima u BiH je dosadilo jer su godinama varani i ponižavani pa bi valjalo da, napokon, znaju na čemu su. Koliko god teško ili dobro bilo.
wpDiscuz
