Denis Zvizdić je dugačak politički vijek proveo u Bakirovoj SDA. Tada mu nelogičnosti i anomalije te stranke nisu smetale, posebice dok je obavljao duplu funkciju – i onu zakonodavnu i izvršnu što bi bilo kao, usporedbe radi, da je Andrej Plenković predsjednik Sabora i premijer Hrvatske.
SDA mu je tada bila OK. Nakon sukoba s Bakirom koji tinja već godinama – Zvizdić se priključio Narodu i pravdi – stranci koju je osnovao bivši SDA-ovac Dino Konaković.
Piše: Ivan Crnjac, Bild.ba
Narod i pravda ima kapacitet da na idućim općim izborima pomete među bošnjačkim biračkim tijelom. Vjerojatno i hoće. Iako predsjednik te stranke tvrdi da su oni višenacionalna stranka i na HRT-u se hvali kako imaju “najviše nebošnjaka” u stranci.
Točno tim riječima je Konaković okarakterizirao članove svoje stranke. Oni su nebošnjaci. Nisu Židovi, Romi, Srbi, Talijani, Hrvati ili Rusi. Nego su nebošnjaci. Takva klasifikacija ljudi zvuči pomalo fašistički. Ako ne fašistički – onda barem poprilično bezobrazno. Zamislite da netko muslimane nazove nekršćanima ili nežidovima ili da homoseksualce nazove neheteroseksualcima.
Ali si je Konaković u Otvorenom to dopustio bez da je itko problematizirao njegov ispad. Vratimo se na Zvizdića.
Raguževa podvala
Na Federalnoj televiziji predsjednik Hrvatske republikanske stranke nedavno je maestralno izvozao dvojicu SDA-ovaca, odnosno jednog SDA-ovca i jednog DF-ovca, dakle, dvojicu SDA-ovaca, kada im je citirao Slobodana Miloševića i njegov stav iz 1989. o čovjeku građaninu kao središnjoj figuri političkog sustava. Ragužova podvala dobro je sjela obojici SDA-ovaca i zdušno su prihvatili Miloševićevu tezu.
Na to im je Raguž rekao čije ideje prihvaćaju… Ostalo je povijest. Sve se vrlo brzo probilo do Zagreba i gotovo svi mediji su izvijestili o tome kako najzagovorljiviji branitelji bošnjačkih pozicija u BiH stoje na istim pozicijama na kojima je 1989. stajao i Slobo. A ničega se bošnjački majorizatori ne boje kao zagrebačkog mainstreama. Znaju da bh. Hrvati nemaju snage svijetu pokazati što je njihova politika, dok Zagreb, jebiga, već ima.
Denisu Zvizdiću je zasmetalo što se bošnjačka politika uspoređuje s onom Slobodana Miloševića i kazao je kako je to nedopustivo s obzirom na to da se radi o ratnom zločincu iako Milošević 1989. nije bio ratni zločinac.
Zvizdić je, iz bošnjačke perspektive gledano, izdao sasvim razumno priopćenje u kojem je želio zaštititi vlastite političke pozicije, ali i svoj narod navevši kako je nedopustivo Bošnjake optuživati za takvo što.
U priopćenju se osvrnuo i na to da su Bošnjaci politički faktor i da je vrlo neozbiljno svoditi ih na samo vjersku pripadnost ili umanjivati njihov politički značaj. I potpuno je u pravu. Bošnjake u BiH zaista jest krajnje sramno svoditi samo na njihovu religijsku dimenziju, a sramno je i njihovu političku težinu i važnost množiti s nulom.
Bošnjaci u političkom smislu zaista jesu faktor. I u BiH i u cijeloj regiji. Njihovo pravo da budu potpuno samosvjesna nacija nitko ne osporava. Njihovo pravo da imaju političku ulogu nitko ne osporava. Borbu za što bolju njihovu političku poziciju također nitko ne osporava. Njihovi politički zahtjevi potpuno su legitimni. Potpuno je legitimno i nesporno da bošnjačka politika zaziva državu u kojoj će oni biti glavni. To nitko ne osporava.
Problem ustavotvorne skupštine
Ono što je u Bosni i Hercegovini za osporavanje jest sljedeće: Kako se točno planira izmijeniti Ustav po kojem će se brisati konstitutivnost kao temeljni princip bosanskohercegovačke državnosti? Koja točno ustavotvorna skupština će nešto tako izglasati? Kako će se Srbe i Hrvate mirnim putem uvjeriti da takvo što prihvate i kako će se, osim bh. Srba i Hrvata, u dobrohotnost te ideje uvjeriti politički Beograd i Zagreb?
Nijedna ideja koju bošnjačka politika zagovara nije sporna. O svemu se može razgovarati, ali se nitko pa ni Denis Zvizdić ne treba čuditi zbog usporedbi s Miloševićevim načinom poimanja građanske države.
Bošnjačka politika danas radi istu stvar koju je radio Milošević. Ta politika nije protiv konstitutivnosti kao takve, ona “samo” želi hrvatsku i srpsku konstitutivnost u BiH malo preurediti. Zato Konaković kaže da bi ukidanje hrvatske konstitutivnosti bilo strašno. Pa plod konstitutivnosti kakvom bi je on volio vidjeti je Željko Komšić. Ni Milošević se nije otvoreno borio protiv autonomije republika u Jugoslaviji ili konstitutivnosti. On je “samo” htio na čelne pozicije postaviti svoje ljude… Ostalo je povijest. Zna to zagrebački mainstream, a zna i Denis Zvizdić. Jer se bez zagrebačkog mainstreama nikada svijetu ne bi pokazalo što je bošnjačk…, ovaj, Miloševićeva politika.
Ako, dakle, nešto izgleda kao politika Slobodana Miloševića, ponaša se kao politika Slobodana Miloševića, ima iste ciljeve kao politika Slobodana Miloševića, odakle, kvragu, čuđenje kada se to nazove pravim imenom?
Kultura dekontekstualizacije i izvrtanja pojmova u BiH je predugo njegovana. Nekada stvari treba nazvati pravim imenom. Ako Zvizdić želi da se bošnjačku politiku ne uspoređuje s Miloševićevom – neka se onda ta politika naprosto tako prestane ponašati./HMS/
wpDiscuz
