Jedan od najboljih početaka jednog književnog djela, one famozne prve rečenice, po mome mišljenju napisao je Ernest Hemingway u svojoj pripovijetci “Snjegovi Kilimandžara”:
“Kilimandžaro je snijegom prekrivena planina, visoka 6007 metara. To je najviša planina u Africi. U blizini najviše zapadne točke nalazi se sasušena i smrznuta lešina leoparda. Nitko nije razjasnio što je leopard tražio na toj visini.”
Ukazanje notornog Šefika Džaferovića u vukovarskoj koloni sjećanja, odmah uz skute Andreja Plenkovića, čudo je ravno onome koje opisuje Hemingway u svojoj pripovijetci.
Ovo čudo zasjenilo je još jedno čudo vezano za tu komemoraciju, a to je “neukazanje” Dragana Čovića na njoj.
Geste poput ove, da bošnjački član Predsjedništva BiH, doduše drugi po rangu, dođe na komemorativni skup u Vukovaru, nasušno su potrebne na ovim prostorima.
Međutim, odabirom Šefika Džaferovića, ta ideja je u startu pretvorena u perverziju.
Dan ranije, na obilježavanju 29. godišnjice formiranja 4. korpusa Armije BiH na području Hercegovačko-neretvanske županije, Džaferović je između ostalog izjavio:
“Uvijek ćemo se sjećati časne borbe i odavati poštovanje onima koji su podnijeli najveću žrtvu za odbranu. Onaj ko to zaboravi riskira da se najteže stvari iz prošlosti koje je BiH proživjela devedesetih ponove. Prenosit ćemo to na buduće generacije. (…) Trebamo biti ponosni na sve što smo uradili u praktično nemogućim uvjetima. Tamo gdje je bila Armija RBiH, dokle je dopirala legalna vlast, legalne vlade Republike BiH, poštovana su ljudska prava svih ljudi, očuvani su svi kulturno-historijski, vjerski objekti i spomenici.”
Samo kojih stotinjak metara dalje od mjesta na kojem je Džaferović ovo izrekao nalazio se koncentracioni logor Armije BiH u kojem su ljudi zvjerski mučeni, silovani i ubijani, i to zbog “pogrešne nacionalnosti”, što je potvrđeno i presudama Suda za ratne zločine.
Ovu monstruoznu mantru, o čistoći i merhametluku Armije BiH, godinama je prije Džaferovića ponavljao Bakir Izetbegović, koji ovih dana baulja po zapadnim zemljama, tražeći načina da se iskoprca iz političkog blata u koje je upao.
Kako se, onda, Bakirov “leopard” ukazao u Vukovaru? Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić, starog Gorana sin, izjavio je da se Džaferović u Vukovaru ukazao tek tako, ničim izazvan, a pogotovo da tu nije došao po Plenkovićevu pozivu. Gdje će on to!
Usput se obrušio na sve one koji su ukazali na svu nelogičnost Džaferovićeve posjete, što je neizmjerno ružna pljuska obiteljima poginulih i nestalih vukovarskih branitelja.
“Ni premijer ni bilo tko iz Vlade nije pozvao gospodina Džaferovića na 30. obljetnicu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Svatko je mogao doći u Vukovar i u Kolonu sjećanja te izraziti poštovanje žrtvama. Lažne optužbe koje šire pojedini mediji u BiH i pojedinci po društvenim mrežama da je ‘hrvatska Vlada dovela Džaferovića u Vukovar’ sramotna su manipulacija i potpuna neistina.Očito je da su takve laži plasirane u nečijem političkom interesu, a akteri koji to rade nisu izgleda svjesni da takvim postupanjem bespotrebno zasjenjuju Dan kada iskazujemo pijetet i poštovanje Gradu heroju, hrvatskim braniteljima i svim žrtvama Domovinskog rata”, izjavio je Marko Milić za Večernji list.
Milić, dakle, nije objasnio Hemingwayevu enigmu, već je nevješto i s visoka opalio pljusku onima koji se nisu htjeli praviti slijepi kod vlastitih očiju, po uzoru na svog šefa, koji za sve nedaće i nelogičnosti svoje politike već duže vrijeme optužuje medije.
Je li moguće da može svatko i na svoju ruku doći 18. studenog u Vukovar i nacrtati se odmah uz Plenkovića i Jandrokovića?
Postoji li tu neki vražji protokol koji regulira slične stvari?
Je li zakazalo Plenkovićevo osiguranje?
Naravno, ništa od toga se nije dogodilo. Naknadna šutnja u strogo kontroliranim hrvatskim javnim medijima, pa i onim “nezavisnim”, pomalo je simptomatična.
Govori li ona u prilog tome da se Džaferović nije pojavio u Vukovaru na svoju ruku, već da se radi o političkoj misiji?
Doduše, ne po Plenkovićevoj ideji, on se tu samo našao u neobranom grožđu.
Pravo je pitanje tko stoji iza toga.
Ako uzmemo u obzir kolonijalni mentalitet Plenkovićeve, a i svih dosadašnjih hrvatskih vlada, pogotovo osovine Sanader-Mesić, što je jedina konstanta hrvatske politike u poratnom razdoblju, onda se nameće samo jedan odgovor: politika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, u kojoj Europska unija igra podređenu ulogu.
Dakle, sasvim je realna mogućnost da je Plenković doveo Džaferovića u Vukovar po diktatu Bruxellesa, a da su ovi to napravili po diktatu SAD-a, jer je od kolonijalnog mentaliteta hrvatskih vlada jedino veći onaj koji vlada u Europskoj uniji.
Jedan događaj koji je po svemu, ponajprije po svojoj etičkoj upitnosti, usporediv s “ukazanjem” Šefika Džaferovića u Vukovaru, odigrao se u okolici Sarajeva.
Radi se o “ukazanju” Christiana Schmidta, novog, dvotrećinskog visokog predstavnika u BiH, na Kazanima, prilikom postavljanja spomen obilježja pogubljenim građanima srpske nacionalnosti od strane “čiste i djevičanske” Armije BiH.
Na spomen obilježju to, naravno, nigdje ne piše.
Viski predstavnik, kao utjelovljenje jedne politike koja je zemlju dovela u ćorsokak, nikako se nije smio naći taj dan na Kazanima, jer je postavljeno obilježje uvreda obiteljima pogubljenih Sarajlija “pogrešne nacionalnosti”.
Je li se dvotrećinski Schmidt ijednog trenutka zapitao kako to da se na otvaranju spomen obilježja nije pojavio nitko od obitelji i rodbine žrtava?
Je li mu poznata činjenica da obitelji žrtava uopće nisu konsultirane oko teksta koji će se naći na njemu?
(Pored sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić, autorice tog licemjernog teksta, na ovoj sramotnoj paradi beščašća bio je prisutan i stanoviti Milan Dunović, potpredsjednik Federacije BiH, srpska varijanta Željka Komšića.)
“Tamo gdje je bila Armija RBiH, dokle je dopirala legalna vlast, legalne vlade Republike BiH, poštovana su ljudska prava svih ljudi”, kaže Šefik.
Kako su se ljudi našli na dnu ponora, kao Hemingwayev leopard na snježnim vrhovima Kilimadžara, to nitko nije razjasnio.
Što sve ovo znači za budućnost Bosne i Hercegovine?
Pa to da se agonija zemlje nastavlja. Da međunarodna zajednica nastavlja sa svojom “terapijom”, bez obzira na sve, bez obzira što je pacijent već odavno klinički mrtav, dokrajčen istom tom “terapijom”.
wpDiscuz
