„SDA ostaje pri čvrstom stavu da bi probosanski blok morao biti potpuno jedinstven u suprotstavljanju secesionističkoj politici SNSD-a, kao i u aktivnostima prema prijateljima iz međunarodne zajednice, koji pokazuju novu odlučnost u podršci Bosni i Hercegovini. Trenutna situacija traži jedinstven, zreo pristup, kao i koordinaciju po svim bitnim pitanjima. Nikakvih podjela, rigidnog odnosa i nepovjerenja ne bi smjelo biti u probosanskom bloku, kao ni u odnosu prema prijateljima iz međunarodne zajednice…
U sudbonosnim pitanjima za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, svi stranački interesi moraju ostati po strani. SDA stoga očekuje da kompletan politički probosanski blok, akademska i medijska zajednica, svaki pojedinac iz domovine i dijaspore koji može dati doprinos, zajedno sa našim prijateljima u svijetu, poduzima koordinirane zajedničke aktivnosti na postizanju kompromisa koji će voditi stabilizaciji i zaštiti i jačanju države Bosne i Hercegovine”,
saopćili su iz Stranke demokratske akcije, one stranke koja se, inače, decenijama hvali da je Bosni i Hercegovini izborila nezavisnost, organizirala joj odbranu, sačuvala ovo i ono, djelujući kao, što bi se reklo, jedina legalna i legitimna bošnjačka partija čiji je predsjednik po defaultu lider najbrojnijeg konstitutivnog naroda.
Kada god Bakir Izetbegović traži pomoć od opozicije, ta se opozicija mora zabrinuti.
Kada god se SDA zdušno bori za Bosnu i Hercegovinu, šanse da BiH preživi tek su malo veće od onih njene fudbalske reprezentacije da se plasira na Svjetsko prvenstvo u Kataru.
Poslovi na parkinzima
Nisu, jednostavno nisu, ni SDP, ni SBB, ni NS, ni NiP – dobro, oni nisu imali kada – po kafanama pregovarali o ključnim političkim pitanjima, niti su diplomatiju pretvorili u odlagalište dokonih kadrova, kao što nisu po parkinzima dijelili poslove u javnoj službi ili, eto, godinama mirno i dostojanstveno koalirali sa, uz ostale, SNSD-om, izmišljajući usput bošnjačke izdajnike od non do stop.
E sada oni, svi redom – plus Željko Komšić i DF očekivano – trebaju Izetbegoviću pokazati jedinstvo, fleksibilnost i patriotizam, ali ne tako što će raditi „na postizanju kompromisa koji će voditi stabilizaciji i zaštiti i jačanju države Bosne i Hercegovine”, već zato da bi mu omogućili preživljavanje i aktuelne krize i nadolazećih izbora.
Čelnik SDA izgleda ima ozbiljnih problema sa cirkulacijom, pa je trebalo godina i godina da mu iz guzice u glavu dođe spoznaja o pogubnosti politike odlučnih ne – politike koja ne nudi rješenja, ne prihvata bilo kakve prijedloge oko bilo čega, uvjerava javnost da status žrtve predstavlja kapital u međunarodnoj politici i na veliko distribuira neostvarive planove na koje bi i njeni oponentni, a pogotovo bosanskohercegovački Srbi i Hrvati, trebali pristati bez suvišnih zašto.
Bogaćenje odabranih
Činjenica je da je SDA još uvijek najbrojnija i najpodržavanija bošnjačka stranka – iako joj ta podrška konstantno pada – ali je i činjenica da ta stranka svu svoju snagu i moć, sve one glatko dobijene izbore i svu svoju mrežu poslušnika raspoređenih od portirnica do ministarstava, nije koristila za nešto više od bogaćenja odabranih, pozicioniranja najdražih i održavanja na političkom životu najnesposobnijih.
Izetbegović i prateći sastav kao da su, a moguće je i da jesu, čekali da već neko, Amerika, Turska, EU, Papua Nova Gvineja, zbog grižnje savjesti i navodne moralne obaveze dođe, zavrne uši kome god SDA kaže i Bosnu i Hercegovinu iz dvoentitetske i tronarodne pretvori u državu po mjeri te političke organizacije.
Paralelno, ista ta SDA je trgovala s kim je stigla, od Dodika zbog koječega, pa do Dragana Čovića zbog, uz ostalo, fotelje Sebije Izetbegović. Grijehe im, to valjda znamo, možemo nabrajati do kraja svijeta pa još petnaest minuta duže, dok je za zasluge dovoljan SMS.
Kako god bilo i šta god bilo prije, trenutno je nevažno. Bosna i Hercegovina se mjesecima nalazi u zaista najvećoj krizi od kraja rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i rasplet se, očito, neće desiti brzo i sam od sebe, niti će, za razliku od prethodnih oko 500 sličnih ali blažih situacija, jedna kriza biti zamijenjena drugom.
Napad skromnosti
“Ne mogu reći da ima nešto novo, američki prijatelji su uz nas, ali očekuju da mi vodimo procese i da mi nudimo rješenja. Veoma su uporni u tome da gospodin Čović i ja trebamo ponuditi rješenja, tako da smo otprilike na istom na čemu smo bili i dosada”, kazao je Izetbegović nakon što se u Ambasadi SAD-a u Sarajevu sastao sa višim političkim savjetnik američkog državnog sekretara Derekom Cholletom i Draganom Čovićem.
Tako se, eto, dešava da „američki prijatelji“ od Izetbegovića traže da bude ono za šta se godinama predstavljao, dakle bošnjački lider, a on baš sada ne bi bio ništa više od tek još jednog predsjednika jedne od parlamentarnih stranaka sa sjedištem u Sarajevu i, istina, podrškom od nekih 25 posto bošnjačkih birača. Naravno, ne čini to zato što je dobio napad skromnosti, već zbog straha da bi mu odluka donesena bez pristajanja ostalih stranaka na koje se poziva, mogla donijeti ili nastavak pada broja glasova od kojih Familiji ovisi održavanje piramide moći slagane decenijama ili sankcije koje će ga isto koštati.
Prihvati li opozicija Izetbegovićev poziv, ne samo što će mu dati alibi za sve što učini, već će samu sebe pretvoriti u neko od krila SDA: lijevo, desno, liberalno, kakvo god. Ukoliko ga odbiju, e tek onda će se naći u problemu: trebat će, naime, nešto raditi, smisliti, predložiti, riskirati i, vrlo vjerovatno, doživjeti poraz koji je, ipak, daleko časniji od uloge osigurača čovjeku koji se konačno mora suočiti sa svim katastrofalnim načinima vlastite vladavine i bavljenja politikom bez vizije, ideje i bilo kakve želje osim one da se osjeća nedodirljivim i da mu žena bude direktorica.
wpDiscuz
