MOJA HERCEGOVINA, pjesma Mate Bulića, puštena sa službenog razglasa stadiona Poljud nakon utakmice Hrvatske i Rusije u sklopu proslave dramatične i zaslužene pobjede domaćina i njegovog odlaska na SP, izazvala je velike kontroverze i rasprave.
Gastarbajterska žalopojka s tribina postala je tema dana
Trenutno je i debelo nadišla sportske, nogometne i navijačke okvire te se pretvorila u prvorazredno društveno pitanje. Kako na društvenim mrežama tako i na kavama.
Naravno, u oba ova u Hrvatskoj dominantna okružja u kojima se komentira ili polemizira o spomenutoj temi dominiraju, u najboljem slučaju, površne kvalifikacije, a češće potpuno nepoznavanje kompleksnosti materije. Osim toga, kao i uvijek kada se raspravlja o Hercegovcima, nisu rijetki ni rasistički i šovinistički komentari o njima kao seljačinama i primitivcima koji su i ovdje napravili ono što uvijek urade: na sve dobro što učine svi ostali Hrvati, koji su odreda urbani i uljudbeni, oni se poseru.
Zli Hercegovci skrnavili hrvatsku ljepoticu
Pa tako i na Poljudsku ljepoticu. Kojoj, doduše, krov prokišnjava, teren joj je blatna kaljuža i općenito je derutna, pohabana, izblijedjela i dobro bi joj došao barem kozmetički tretman ako već ne kirurški zahvat, ali je svejedno, kako se papagajski ponavlja, najljepša ne samo u Hrvatskoj nego i šire. I onda na tu našu splitsku, dalmatinsku i hrvatsku stadionsku milfaču navale horde Hercegovaca i skrnave je neukusno nakićeni kockastim sombrerima, vaterpolskim kapicama, zastavama Herceg-Bosne i onim što najviše smeta, pjesmom Moja Hercegovina.
Premda je mnogi prema prvom stihu refrena zovu “Kamen, krš i maslina”, što su temeljne vrijednosti i svake patetične dalmatinske pjesme koja drži do sebe, “problem” je ono što slijedi nakon nje: “Vino, ganga, Neretva… Sve to ima zemlja ta… Moja Hercegovina.” Mase je tako raspalila benigna gastarbajterska tužbalica hercegovačkog barda u kojoj on prije spomenutog refrena kukumače i zaklinje se stihovima na koje suze puštaju Duvnjaci i Lištičani od Vancouvera do Goppingena: “Svake noći tebe sanjam ja, ranila me pusta tuđina. Vraćam ti se, zemljo sveta, iz daleka, tuđeg svijeta. Ne odlazim više nikada.”
Okupacija Poljuda jednom pjesmom
To je nebitno jer, kako se objašnjava na kavama i Fejsu, “što se ta Hercegovina pjeva u Splitu, jer to je Hrvatska, a Hercegovina je u drugoj državi”, a još veći problem nastao je jer je ta pjesma puštena sa stadionskog razglasa na Poljudu, čime su hercegovačko posezanje za Hrvatskom i njena okupacija Poljuda postali i službeni, institucionalizirani. U svim ovim slučajevima potpuno su promašene poante, odnosno mete u koje je protuhercegovački bijes usmjeren.
Hercegovački Hrvati, pa i oni iz dijelova Bosne koji gravitiraju Splitu, u velikom dijelu ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu, točnije za njene reprezentacije, premda su njeni državljani. Štoviše, ne mogu ih smisliti i veći su ili “vatreniji” navijači Hrvatske od mnogih Hrvata iz Hrvatske. Našu državu, njene simbole i nacionalne momčadi smatraju svojima, dok BiH smatraju nužnim zlom. Na Poljudu, pogotovo njegovoj najvećoj, istočnoj tribini, predstavljali su značajan dio navijačkog korpusa na utakmicama Hrvatske igranima na tom stadionu 90-ih.
Tada se Poljudom njihove pjesme nisu orile ni dominirale kao zadnje dvije godine jer su bili utopljeni u masu navijača iz svih krajeva Hrvatske, a navijanje na utakmicama Hrvatske vodili su članovi najvećih hrvatskih navijačkih skupina. Tako da tamo nije bilo mjesta regionalnim lakim notama, nego gotovo isključivo svehrvatskim ratnim pokličima.
Znalo se tko će objeručke dočekati Hrvatsku u Splitu
Međutim, u drugoj polovici 90-ih dolazi do velike promjene u odnosu HDZ-a, koji vlada Hrvatskim nogometnim savezom i nogometom od samostalnosti do danas, prema najjužnijoj pokrajini. HDZ-ov HNS se više od 20 godina pravio da Poljud, Split i Dalmacija nisu u Hrvatskoj.
Kada su oni prije dvije godine dekretom HDZ-a vraćeni nogometnoj Hrvatskoj, reprezentaciju je u Splitu dočekala velika promjena. Zahvaljujući tome što su deseci tisuća navijača Hrvatske u Dalmaciji bili ogorčeni predugim sramnim odnosom HDZ-a i HNS-a prema tom dijelu zemlje, prešli su u bojkot političke reprezentacije. Jednako važno, Torcida, kao ne samo navijačka skupina nego kao jedna od najorganiziranijih grupacija u Dalmaciji, prestala je na Poljudu organizirano pratiti ono što oni posprdno nazivaju “repka”.
Na Poljudu sa one strane Marjana… Sve to ima zemlja ta, moja Hercegovina
Cijeli Poljud tako je ostao na raspolaganju onima koji su jedva dočekali pokazati koliko vole Hrvatsku. Hrvatima iz Hercegovine ili Herceg-Bosne, a Poljud je, kada na njemu igra Hrvatska, postao njihov stadion. Mnogim Hrvatima iz Hrvatske to strašno smeta zato što nekoliko puta godišnje u elitnom terminu po par sati moraju slušati i gledati hercegovački festival usred Hrvatske.
Hrvatima iz Hrvatske, koji o sebi vole misliti kao o urbanima, pristojnima, a mnogi i obrazovanima, tako smeta posljedica jer o uzroku nemaju pojma ili se prave da ga ne znaju. Ambalaža im je bitnija od sadržaja. Smeta im Moja Hercegovina, iako njeni stihovi ili poruka baš nikoga ne bi smjeli vrijeđati.
“Kontroverzna” pjesma je potpuno bezopasna u odnosu na onu koju svi zdušno pjevaju
Umjesto da im smeta što su sami već nebrojeno puta pjevali i pjevat će stihove “Herceg-Bosno, srce ponosno” iz još jedne stadionske uspješnice, Thompsonove Lijepa li si, iako Herceg-Bosna iz tih stihova ne predstavlja tradicionalni naziv za područja na kojima žive Hrvati, kao što ni “Za dom spremni” u stadionskim izvedbama ne znači veličanje uzvika iz prastare opere, nego pokliča povijesno nešto mlađih koljača.
Naime, u spotu za Lijepa li si Thompson se klanja na grobu Mate Bobana, vođe Hrvatske zajednice, a kasnije Republike Herceg-Bosne, organizacije ustrojene s krajnjim ciljem da se iz BiH odcijepe i Hrvatskoj pripoje dijelovi BiH u kojima su Hrvati većina. Nehrvate na tim prostorima nije se pitalo žele li to, pri čemu su mnogi toliko “humano” preseljeni, mučeni i ubijani da je Mati Bobanu ogorčena pisma da prestane s torturama muslimana pisao kardinal Franjo Kuharić, do kraja kompromitirani projekt Herceg-Bosne ukinuo Franjo Tuđman osobno, a njegovi lideri pravomoćno su u Haagu osuđeni kao članovi udruženog zločinačkog pothvata.
Baš nikakav problem nisu Hercegovci koji navijaju za Hrvatsku ili to što pjevaju Moju Hercegovinu na utakmicama Hrvatske, problem su oni kojima smeta to, a ne smeta ono stvarno loše i pogubno što je došlo iz Hercegovine i bilo sponzorirano iz Hrvatske. To je ideja Herceg-Bosne, kojoj ti isti urbani Hrvati kliču pjevajući Lijepa li si, blaženo nesvjesni da slave etničko čišćenje, konc-logore i grabež teritorija susjedne države.
Hercegovci nisu ništa krivi
Ili da im situaciju pojasnimo još jednom Bulićevom pjesmom. On u Tiho teče Neretva o Mostaru pjeva “Volim tebe, grade rođeni. Ne dam tvrdi kamen hrvatski.. Tiho, tiho teče Neretva, nema više, dušo, mostova…”, premda tvrdi kamen u tom gradu i njegovoj okolici nije ništa više hrvatski nego srpski i bošnjački, a mostova znamo kako više nema.
Urbani, obrazovani i fini Hrvati iz Hrvatske ne podnose Hrvate iz Hercegovine ni njihove pjesme na tribinama Poljuda, premda za njihovu dominaciju i feštu na najpoznatijem stadionu u Hrvatskoj nisu krivi Hercegovci.
Prije 25 godina na Poljudu bili su utopljeni u masi, a sada su oni tamo postali masa kojoj se spiker i DJ ulizuju. Za to, kao i za to što Dalmacija više od 20 godina nije bila u nogometnoj Hrvatskoj pa su na Poljudu Hrvati iz Hrvatske manjina, zatim za Herceg-Bosnu i sva zla koja su iz nje nastala te, na kraju, za netrpeljivost prema Hercegovcima krivac je isti. HDZ.
Ta stranka nije samo od Maksimira nasilno stvorila hrvatski Wembley, a Poljud pretvorila u nacionalni stadion Herceg-Bosne. Stvorila je model patriotske euforije koju krasi najniža razina iskazivanja domoljublja. Ona kojom se zapišava teritorij.
wpDiscuz
