ARHIVSKI DOKUMENTI 1992.-1994.: Izetbegović preklinjao Tuđmana za Srebrenicu

Nikada u povijesti ratovanja jedna vojska nije pomagala drugoj vojsci i drugom narodu kao što je to radila hrvatska vojska i hrvatska država, Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, glasila je rečenica generala Praljka pred Žalbenim vijećem haškog Tribunala 2011. godine.

I doista, desetine pa i stotine tekstova napisane su o tome, haški sud je očito samo razmatrao  i priklonio se logici haškog tužiteljstva, odbijajući razmatrati gotovo pa sve dokaze s kojima je raspolagala obrana optuženih.

Hrvatska država na ćelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom kao i šestorica generala i političkog vodstva HR-HB optuženi su i oglašeni krivim za udruženi zločinački poduhvat s elementima agresije za radnje i aktivnosti u periodu od 1992-1994. godine u BiH.

Ovdje nije namjera preispitivati presudu Haškog tribunala, ona je takva kakva jeste, o tome će svoj sud i analizu dati pravni eksperti i drugi relevantni stručnjaci za međunarodno humanitarno pravo ali jeste cilj i namjera preispitati primijenjenu logiku haškog Tribunala u ovom slučaju. Arhivske dokumente, kao pismenu korespondenciju predsjednika Tuđmana i predsjednika predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koje prilažemo u nastavku teksta zoran su pokazatelj o jako čudnoj logici haškog suda u ovom predmetu, koja ohrabruje i daje argumente mnogim kritičarima da se koriste kvalifikacijama kako je isti zapravo politički sud čiji zadatak nije bio utvrditi činjenice i uspostaviti istinu, već nešto sasvim drugo.

Svi dokumenti koje objavljujemo nastali su u periodu od 1992.-1994. godine za koji se Republika Hrvatska te političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH optužuje za udruženi zločinački poduhvat kao jedan vrlo kompleksan institut međunarodnog kaznenog sudovanja čijim tumačenjima je jako teško izbjeći i dokazati pitanje odgovornosti. Iako suci ali i kaznena politika suda u Haagu nameće kategoriju individualne odgovornosti počinitelja kaznenog djela postavke UZP-a su toliko široke da sve ispod razine kolektivne odgovornosti naroda čiji su osuđeni pripadnici sužava koncept UZP-a koje je sud ovom presudom etablirao.

Zbog toga je odnos RH prema BiH, kao i politike koje su zastupali zajedno s političkim i vojnim vodstvom Hrvata u BiH treba tumačiti na temelju arhivske građe koju prilažemo uz tekst, a ne na bazi interpretacija događaja i različitih reinterpretacija činjenica kojekakvih “svjedoka sa zadatkom“.

Cijeneći sadržaj navedenih dokumenata kao i poruke koje iste nose, molbe i traženja upućena službenom Zagrebu, pa i vrlo prisan s puno poštovanja korišten jezik Alije Izetbegovića kojim se obraća predsjedniku Tuđmanu, teško je zamisliti da je kod bošnjačkog vodstva u BiH tada stanovao osjećaj kako RH i Hrvati u BiH provode etničko čišćenje ili udruženi zločinački poduhvat prema Bošnjacima ili da postoje nekakve zloguke nakane usmjerene prema državi BiH.

1. HVO JE SASTAVNI DIO ORUŽANIH SNAGA BiH – HR-HB USKLADITI S PRAVNIM PORETKOM BiH – AGRESIJA NA RH IZ BiH – OSNOVATI ZAJEDNIČKI ODBOR RH I BiH RADI USKLAĐIVANJA OBRAMBENIH NAPORA I UKIDANJE EMBARGA NA UVOZ ORUŽJA – primjerice radi, teško je za prihvatiti da je vodstvo Bošnjaka u BiH bilo toliko naivno i slijepo ili čak glupo pa da s pripadnicima UZP-a sklapa Sporazum o prijateljstvu i suradnji između BiH i Republike Hrvatske od 21.07.1992. u kojem se govori na način “polazeći od zajedničkih interesa zemalja u zaštiti njihove teritorijalne cjelovitosti, rukovodeći se svim Rezolucijama UN-a, predsjednici su se suglasili da buduće državno uređenje BiH polazi od načela jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda, BiH se zahvaljuje na prihvatu velikog broja izbjeglica, države će surađivati na području unutrašnjih poslova i pravosuđa, predsjednici će se redovno sastajati najmanje 2 puta godišnje, HVO je sastavni dio oružanih snaga BiH, privremena vlast nastala u okviru HVO-a uskladiti će se s ustavnopravnim poretkom RBiH, stjecanje dvojnog državljanstva, agresija na RH se nastavlja s graničnih područja BiH, države će nastaviti uspješnu suradnju u obrambenoj djelatnosti u graničnim područjima, uspostava diplomatskih aktivnosti između dvije države “
2. SPORAZUM O MEĐUSOBNOJ POMOĆI U HITNIM KONZULARNIM USLUGAMA od 15.06.1992. – teško je prihvatiti kao je političko vodstvo Bošnjaka spremno postići sporazum o posebnim diplomatskim odnosima s članovima UZP-a za pružanje pomoći državljanima u hitnim situacijama. Zar postoji potreba i bilo kakva hitnost za suradnjom u diplomatskim i konzularnim odnosima s pripadnicima UZP-a i to u periodu kada se UZP i događa.
3. TUĐMAN INFORMIRA IZETBEGOVIĆA O IZBJEGLIČKOJ KRIZI U RH I PREDLAŽE DA ZAJEDNIČKIM NAPORIMA IZAZOVU VOJNU INERVENCIJU SNAGA UN-a – IZETBEGOVIĆ MU POTVRDNO ODGOVARA – 12.07.1992. – također godina za koju je RH i hrvatski narod osuđen za UZP. Zar se s UZP-ovcima zagovara i zalaže za zajedničku inicijativu usmjerenu prema Vijeću sigurnosti UN-a.
4. ZAJEDNIČKA IZJAVA 12.06.1992. – predsjednici izražavaju želju da se što prije sastanu radi aktualnih problema i budućih odnosa dvije suverene i neovisne države, izražava se žaljenje zbog blokade Sarajeva što Alija ne može putovati, zahvala za prijem izbjeglica, kako su obje države jedna drugu priznale očekuje se što skorija uspostava diplomatskih odnosa – ovaj dokument na poseban način ukazuje opredijeljenost i Alijinu i Tuđmanovu na suradnju dvije države. Posebno je zanimljivo naglašavanje “nezavisnih i suverenih država koje su jedna drugu priznale“ s obzirom da se radi o godini koja je određena kao godina u kojoj se događao UZP i agresija RH na BiH, te kako kaže Tužiteljstvo u Haagu nastojanje RH za promjenama granica BiH. Zar se s državom UZP-a uspostavljaju diplomatski odnosi.
5. MOLBA IZETBEGOVIĆA DA SE PUSTI ZIJAD DEMIROVIĆ 12.10.1993. – Alija moli Tuđmana da utiče da se pusti Zijad Demirović predsjednik SDA Mostar iz zatvora u Mostaru te da se napravi korak u prevazilaženju nesporazuma i sukoba između Hrvata i Muslimana.

Također je u pitanju godina za koju se RH i Hrvati u BiH terete za UZP. Zar od predstavnika UZP-a tražiti i moliti puštanje na slobodu osobe koja bi trebala biti ratni zarobljenik i koji je usto predstavnik politike koja optužuje za UZP.

6. MOLBA IZETBEGOVIĆA ZA TRANSPORT TELEKOM OPREME od 01.02.1993.- donacija opreme njemačkog telekoma BiH treba se transportirati u Zenicu. Uzimajući prilike u BiH, Alija moli Tuđmana da se zauzme da navedena sredstva budu transportirana u Zenicu uz pomoć RH.

Također se radi o godini za koje se vodstvo RH i Hrvati u BiH optužuju za UZP. Zar se predsjednika UZP-a moli za pomoć u transportu opreme koja bi trebala poslužiti za uspostavu radio veza s protivničkom vojskom.

7. ALIJA MOLI TUĐMANA DA UĆINI SVE ŠTO JE U NJEGOVOJ MOĆI DA SE NE DOGODI SREBRENICA 05.04.1993.

“Najnovijom srpskom ofanzivom grad Srebrenica sa 60.000 civila, uglavnom žena, djece i izbjeglica iz okolnih naselja našlo se u krajnje kritičnoj situaciji. Molim vas da učinite sve što je u Vašoj moći da se agresor zaustavi. Posljednji je čas da se sprijeći najveća ljudska katastrofa poslije drugog svjetskog rata “ – glasila je poruka Alije Izetbegovića upućena Franji tuđmanu.

Također se radi o godini za koju je RH i Hrvati u BiH osuđeni za UZP. Za se od prvog čovjeka UZP-a traži pomoć u rješavanju humanitarne krize nastale srpskom ofanzivom na području enklave Srebrenica i osjeća da bi se mogla dogoditi najveća ljudska katastrofa poslije Drugog svjetskog rata, a koja se i dogodila godinu i pol dana poslije. Ovdje nije jasno na koju pomoć Alija Izetbegović misli, ali s obzirom na dramatičnost poruke, može se pretpostaviti i na vojnu intervenciju hrvatskih snaga. Da li bi to bila agresija na BiH da se i dogodio takav scenarij?

U svojoj knjizi “Diplomatska oluja“ ratni ministar vanjskih poslova RH Mate Granić prisjeća se sastanka na Brijunima i dramatično apela turskog predsjednika Sulejmana Demirela upućenog predsjedniku Tuđmanu, sa suzama u očima gdje ga moli da hrvatska vojska vojno intervenira kako bi se razbio srpski obruč oko Bihaća i kako bi se izbjegla sudbina Srebrenice. Je li ulazak hrvatske vojske u Bihać agresija?

Uzimajući u obzir sve navedeno, a osobito ako se uvaži činjenica da se radi o spornom vremenskom periodu za koji je RH i Hrvati u BiH optužena, a na kraju za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s elementima agresije RH na BiH od 1992.-1994. godine postavlja se pitanje kakve i koje dokaze su haški suci uzimali u obzir, pravno kvalificirali i na kraju ocijenili kao UZP. Bogat je arhiv pismene korespondencije između predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića čijom analizom prosječni čitatelj, bez bogate pravne izobrazbe, može zaključiti nešto posve drugačije.

“Istina“, ma koji sud na svjetskoj adresi je utvrdio na temelju krivotvorenja činjenica ne može biti zalog zajedničke budućnosti i dobrih odnosa, to nije istina, to je obmana.

AUTOR: A.S. / Centralna.ba