Nebulozni Komšić: Oluja je dogovor Tuđmana i Miloševića o stvaranju RS

“Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske”, “Oluja je rezultat dogovora Tuđmana i Miloševića”, “Kako su Milošević i Tuđman entitetski dijelili Bosnu i Hercegovinu”… Dio je to naslova, odnosno kolumni koje je Ivo Komšić, samoprozvani ratni član bh. Predsjedništva, s nikada ispunjenom ambicijom da ga Hrvati priznaju kao svog lidera, objavio u knjizi “Tuđmanov haaški profil – Udruženi zločinački pothvat na BiH” koja je nedavno izišla u nakladi zagrebačkog Synopsisa. 

Ranije je sve te kolumne Komšić objavio na portalu autograf.hr, a u knjizi je dostavio navodne dokaze za svoje tvrdnje.

Kako ga Hrvati nisu prepoznali kao “mesiju”, piše Večernji list, ovaj političar s golemim ambicijama našao je patronažu unutar bošnjačkog političkog kruga koji mu je za zasluge onda dodjeljivao ničim zaslužene pozicije.

Patološki je bio opsjednut upravo prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji ga, očito, nije doživljavao pa ga je izabrao kao “legitiman” cilj jer je bio zapreka njegovim ambicijama. Teško je razlučiti Komšićev narativ od onoga koji se izriče na zasjedanjima Kruga 99 ili niza drugih besposlenih bošnjačkih udruga. Po njegovim tvrdnjama, Herceg Bosna i HVO zločinački su projekt.

Pokajanje Hrvata

A vratolomne konstrukcije koje je ovaj “korisni” Hrvat po mjeri političkog Sarajeva koristio, piše Večernji list, teško se mogu uklopiti u bilo koju logičnu cjelinu. Dvije posljednje kolumne koje se nalaze u knjizi su najnebuloznije. On zapravo tvrdi da bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske. Opisuje događaje koji su prethodili Oluji, operacije Ljeto 95., Maestral i Južni potez.

– HVO je imao zadaću zauzeti Grahovo, Glamoč i Drvar, što je s vojno-strateškog značaja bilo važno za oslobađanje Knina. Međutim, radilo se o provođenju dogovora Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva i Bobana i Karadžića iz Graza o tzv. kompaktiranju teritorija kojim su ti srpski krajevi razmijenjeni za Posavinu. Banja Luka je bila pred slomom, stanovnici grada spakirali su se za iseljavanje i već se kretali prema granici Srbije koridorom kroz Posavinu. Uz to, pristizale su izbjeglice iz Hrvatske, svi koji su bježali pred Olujom i zagušili grad. Bilo je to kaotično stanje. HV je imao otvoren put ka gradu. No, to se nije uklapalo u Tuđmanov zločinački plan po kojem je Republika Srpska morala opstati kao neosporna činjenica podjele BiH na dva dijela – navodi u knjizi Ivo Komšić.

Po njemu, u Karađorđevu su 1991. predsjednici Franjo Tuđman i Slobodan Milošević dogovorili sve detalje o podjeli BiH. I sve to realizirali četiri godine poslije. Da je to bilo tako, onda bi Tuđman, kada je bio u naponu snage, 1995. godine zatražio poseban entitet za Hrvate u Bosni i Hercegovini, a ne se, po Komšiću, borio za Republiku Srpsku koja je sada Hrvatskoj ponovno u grlu – na granicama države.

Dapače, Tuđman nije imao nikakva razloga podržavati opstanak Republike Srpske. Posebno su prijeporne, dapače, lažne tvrdnje kako su hrvatske snage – Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane – samostalno zaustavile vojne operacije pred Banjom Lukom. Istina je, a što je potvrdilo više dužnosnika SAD-a i Hrvatske, kako su to tražile Sjedinjene Države budući da se došlo do ranije utvrđenog plana o podjeli zemlje na dva entiteta. Naime, taj plan utvrdila je Kontaktna skupina, a ne Tuđman i Milošević s preciznom podjelom zemlje na dva entiteta – 51:49. Zbog toga Tuđman nije ni mogao tražiti hrvatski entitet, a što bi mu, posve sigurno, bio prvi cilj.

Na kraju krajeva, a o čemu je u nekoliko kolumni Komšić neuspješno pokušavao povezati nepovezivo, postavlja se pitanje zašto je onda postojala Herceg Bosna, zašto je presuđeno nekolicini njezinih dužnosnika. Blasfemična je kolumna Ive Komšića o povezanosti Oluje i Republike Srpske, koja pokazuje potpunu proturječnost njegovih tvrdnji. Ono što je primjetno jest da Komšić ponovno ima problema s logikom.

– Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno tijekom samih daytonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni – tvrdi Komšić ponovno zanemarujući hrvatski entitet u BiH. Po njemu, a što pokazuje koliko mu je važna apanaža iz Sarajeva, u posljednjem ratu Hrvati su bili zločinci i sada nose teret što je, zapravo, podvala koju je očito prepisao iz komunističke Jugoslavije kada se Hrvatima pokušala nametnuti kolektivna krivnja ustaštva.

– Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini jedino je moguće postići jednakost; inače nismo ni jednaki ni ravnopravni. Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve. Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo vratiti povjerenje, možemo biti jamstvo da se to nikada više neće ponoviti. Bez tog jamstva mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki ni ravnopravni. Tek kada se to postigne, moguće je voditi neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH – kaže Komšić.

Važno je reći da njegovu poprilično iskrivljeno predstavljenu sliku Bosne i Hercegovine o posljednjem ratu nije ispisao Haaški sud niti mu je to bio cilj. Prva rečenica Daytonskog mirovnog sporazuma počinje ovako “Nakon nesretnih ratnih zbivanja…” Brojne su pogreške u tumačenju presude Haaškoga suda koja je izrečena šestorici dužnosnika, a na kojima je pokušao utemeljiti sve kolumne.

Podloga za mitomaniju

U jednoj od kolumni Ivo Komšić slavodobitno tvrdi kako je utemeljenje Herceg Bosne 18. studenoga UZP, dok je čak i Haaški sud naveo da je UZP postojao na području sedam općina Herceg Bosne, i to u točno određenome razdoblju od sedam mjeseci. Komšić se ipak ispravio u jednoj od kasnijih kolumni. Za njega nije bitno stradanje Ravnog, Uništa, zapravo činjenica da su, zahvaljujući HVO-u i Herceg Bosni, očuvani Hrvati i Bošnjaci te Bosna i Hercegovina.

U cijeloj knjizi Ivo Komšić opsjednut je predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i Matom Bobanom. Ima problema čak i s mirovnim planovima. Od Cutilleirova, Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova plana. Komšić tvrdi da su svi ti planovi načinjeni na temelju dogovora Tuđman – Milošević, čak i unatoč tome što su imali sponzorstvo EU-a, UN-a i međunarodne zajednice, što ga posve diskvalificira kao relevantan izvor. No, ipak priznaje da je Vance-Owenov plan “imao ugrađen oružani sukob Hrvata i Bošnjaka”.

Knjiga Ive Komšića, posve sigurno, brzo će postati omiljeno mitomansko-nacionalističko štivo koje će upotpuniti ovo vruće političko ljeto. No, posve je sigurno i da će jednako tako biti brzo zaboravljeno jer je upravo napisano kao angažirano, a ne kao na činjenicama utemeljeno djelo.