Oprezan čovjek, to nije nikakav čovjek – napisao je ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin. Kod predsjednika SDA Bakira Izetbegovića na prvu bi se moglo reći da je riječ o iznimno opreznom čovjeku koji vaga što će reći, kako održati obećanu riječ i kako provesti ono što je potpisao.
No zapravo riječ je o dojmu. I to pogrešnom dojmu. Kod Izetbegovića nije riječ o oprezu. Nipošto! U igri je dobro osmišljena strategija koju je naslijedio od svog oca Alije Izetbegovića.
Piše: Miroslav Vasilj, Hrvatski Medijski Servis
Prisjetimo se. Još u teškim ratnim vremenima bošnjački lider bi znao potpisati mirovni sporazum, a onda se ponašati kao da se ništa nije dogodilo i vaditi se na to da su srpski i hrvatski fikusi u Predsjedništvu koje je sam postavio protiv. A, nakon rata, kada bi međunarodni predstavnici bili uvjereni da je nešto dogovoreno s Izetbegovićem tome bi se kao suprotstavio Silajdžić. I sve bi propalo. I u poslijeratnom razdoblju ta se politika nastavila, evo, do današnjih dana.
Sjećam se dok sam bio glasnogovornik Aluminija, ima od toga skoro dva desetljeća, kada bi se generalni direktor Mijo Brajković dogovorio s predsjednikom Vlade iz SDA da se napokon pokrene proces privatizacije, onda bi se tome usprotivio drugi bošnjački koalicijski partner Stranka za BiH.
Nakon što je Silajdžićeva stranka potpuno marginalizirana i nestala s političke scene tu ulogu su preuzele druge dvije bošnjačke stranke SDP i DF. Da ne bi bilo zabune nije to nikakva demokratska praksa u višestranačju, kako bi neupućenima moglo izgledati, nego dobro utabana staza onoga što piše u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića da BiH pripada- zna se kome.
Najnoviji primjer je potpisani mostarski sporazum koji sadrži i načela izmjena i dopuna izbornog zakona. Potpisali su ga predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik SDA Bakir Izetbegović. No nakon što je provedeno ono što Izetbegoviću odgovara – dio za Mostar, Bakir se opet sjetio da za drugi dio sporazuma treba suglasnost onih koji sporazum nisu ni potpisivali: Nermina Nikšića, Elmedina Konakovića i Željka Komšića.
No nisu samo Čović i Izetbegović u igri kod mostarskog sporazuma pa i dijela koji se odnosi na izborni zakon. Ima tu još nekih koji se pitaju. Ne, nisu to Nikšić, Konaković i Komšić. Ovaj put riječ je o pokroviteljima mostarskog sporazuma. Veleposlanicima ozbiljnih zemalja kao što su SAD, Ujedinjena Kraljevina i Europska unija. Ne zavlači ovaj put Izetbegović samo Čovića i Hrvate nego i Amerikance, Britance i Europljane. Nakon posjeta specijalnog izaslanika SAD za zapadni Balkan Matthewa Palmera i njegove europske kolegice Angeline Eichhorst BiH, te izrazito negativnih i huškačkih reakcija na taj posjet u Sarajevu, jasno je da je Izetbegoviću poručeno – ne zavlači i provedi potpisano.
A igra se na ovaj način. Izetbegović informira kolege iz drugih bošnjačkih stranaka da mora potpisati određeni sporazum jer ga pritišću stranci. No istovremeno ih obavijesti da sadržaj sporazuma nije u skladu s unitarističkom politikom, da će odugovlačiti s njegovom provedbom i na kraju da ga neće nikada provesti. Istodobno od SDP-a i DF-a zatraži pomoć da se oni oštro suprotstave potpisanom. Nikšić i Komšić tu ulogu ponajbolje igraju. Dakle vi budite protiv pa ćemo to zajedno srušiti. I tako godinama bez ikakvih sankcija.
Odugovlačiti, potpisivati, a ne provoditi potpisano, vaditi se na druge, baviti se smicalicama, uvlačiti u potpisano one koji nisu sudjelovali. I ta uloga Izetbegoviću stoji. Na stranu to što takva politika sve nas u BiH košta. Možda čak toliko da jednoga dana ove zemlje više ne bude. Jer Bakirova politika u kojoj radi sve da Hrvata u BiH kao političkog naroda nestane ne može ostati bez teških posljedica. Ne samo političkih. I ne samo po Hrvate. Rezultat je tragičan za sve u BiH. Zaostajanje u gospodarstvu, masovno iseljavanje, korupcija, siromaštvo, bezdušje… Destruktivne namjere je potvrdio i prije nekoliko dana kada je predstavio prijedlog SDA o izbornom zakonu u kojem potpuno satire hrvatsku poziciju u BiH.
Veliki španjolski sociolog Jose Ortega y Gasset u knjizi Pobuna masa napisao je da je retorika groblje ljudskih stvarnosti. Ako bi primijenili tu misao na politiku Bakira Izetbegovića moglo bi se reći da je njegovo djelovanje groblje sporazuma, dogovora, razgovora, povjerenja, riječi, zajedničkog života… Groblje za budućnost jedne pluralne zemlje kao što je BiH./HMS/
wpDiscuz
