Farsa naša svakidašnja

piše: Josip Mlakić l bljesak.info

“Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa”, zapisao je jednom Karl Marx.

Na ovim prostorima ovo je jedna od najcitiranijih njegovih rečenica. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako stoje stvari po ovom pitanju negdje drugdje, prvenstvenu tu mislim na zemlje Zapada. Zbog čega? Ponajprije zbog toga što mislim da je to dobar indikator stanja u društvu.

U Bosni i Hercegovini ova Marxova rečenica često se citira, pa i u potpuno promašenom kontekstu. I to s pravom, rekli bismo, bez obzira na kontekst. I sâm sam je tko zna koliko puta dosada citirao. I koliko god to puta napravili, ona se uvijek iznova pokaže kao najprecizniji opis onoga što nam se događa, jer nam se život pretvorio u neviđenu farsu.

Sve ovo vrlo je lako potkrijepiti konkretnim primjerima. Odakle krenuti? Evo, uzet ću dva najsvježija primjera, o kojima se proteklih tjedana mnogo pisalo, o senzacionalnom travničkom “turčenju” stanovitog Danka Puljića, navodnog bratića kardinala Vinka Puljića, i opetovanim ratnohuškačkim izjavama Bakira Izetbegovića. Da bi farsa bila veća, bivši Danko je preko noći postao Emir, odabravši to za svoje novo “krsno ime”, što, možda, nije plod slučaja. Ali o tome nešto kasnije.

“Peti dan mubarek ramazana 1442. h.g., počašćeni smo sa dvije osobe koje su izgovorile riječi šehadeda u džamiji na Kalibunaru, sestra Aysha iza podne namaza, a brat Emir iza ikindije namaza. Antonija je izabrala ime Ajša – Aysha, a Danko Puljić je izabrao ime Emir. ‘Hvaljen neka je Allah, koji nas je na Pravi put uputio; mi ne bismo na Pravome putu bili da nas Allah nije uputio.’ (Bedemi, 43.) Allahu ekber we llahi’l-hamd – Allah je najveći i hvala Allahu”,

naveo je, povodom travničkog “turčenja”, u svom priopćenju stanoviti travnički hodžica Aljo Cikotić, rođeni brat notornog ministra sigurnosti Selme Cikotića. Da bi farsa bila veća, Danko Puljić, pardon Emir, predstavljen je kao bratić kardinala Puljića, što je odmah, isti dan, demantirano iz Vrhbosanske nadbiskupije.

Imamo, dakle, farsu. Što je s Marxovom tragedijom koja joj je prethodila? Ne treba ići dalje od Travnika, doduše ovaj put fiktivnog, i to Travnika iz romana “Travnička hronika” Ive Andrića. U njemu postoji jedna scena koju su, uz desetine drugih, Andrićevi oponenti, Muhsin Rizvić, konkretno, navodili u prilog tezi kako je ovaj pisac mrzio islam i muslimane.

Andrić u svom romanu opisuje nasilni pokušaj “turčenja” liječnika Austrijskog konzulata Marija Kolonje:

“Brzo prođe glas da se lekar Austrijskog konzulata poturčio. Čak i za ovu potpuno izbezumljenu varoš u kojoj su dani osvitali sve luđi od luđeg i u kojoj su se dešavale stvari koje niti se mogu dokraja ispričati ni potpuno poverovati, vest o lekarevom turčenju bila je iznenađenje.”

Kao što je poznato svima koji su pročitali ovaj roman, nesretni Kolonja je tragično skončao.

“Do večeri”, piše Andrić, “bila se po celoj varoši proširila vest da je lekar Austrijskog konzulata javno izjavio volju da pređe u islam i da će već sutra biti na svečan način poturčen. Pa ipak, bilo je suđeno da do te ceremonije nikad ne dođe i da se uopšte ne sazna prava istina o lekarevom ‘turčenju’. Već sutradan proneo se glas, brži od prvoga, da je Kolonja jutros nađen mrtav na baštenskom putu pored potoka, u onoj provaliji ispod visokog kamenjara na kome je njegova kuća. Starcu je bilo razbijeno teme. Sluga, Arnautin, nije umeo da objasni ni kad je lekar preko noći izlazio ni kako se otisnuo u dubinu.”

U suludoj projekciji vjerskih luđaka, umno zaostalih u srednjovjekovlju, moguće je, što bi, opet, bila farsa nad farsama, i to da je jedan Emir, bivši vlah Danko, zamijenio jednog drugog, davno izgubljenog brata Emira koji je prešao na drugu stranu. Pogađajte kojeg! Muslimani – Vlasi 1:1. Emir umjesto Emira i mirna Bosna.

Vratimo se sada na drugi slučaj.

Povodom takozvanog “slovenskog non-papera”, oglasio se, očekivano, i Bakir Izetbegović, prvi u Bošnjaka, zapjenjeno prijeteći novim ratom. Zbog toga je Nenad Nešić, zastupnik Parlamenta BiH iz DNS-a, tražio da se parlamentarnom deklaracijom osude ratnohuškačke izjave Bakira Izetbegovića.

“Bakir Izetbegović je vrijeđao Srbe i crnce. Pozivao na rat i to treba zaustaviti i poslati poruku mira i suživota građanima BiH. Mene je moj prijatelj prije par dana pitao idemo li u novi rat i trebaju li se oni seliti iz BiH. Ne treba se niko seliti iz BiH, nema više mjesta ratu i nasilju u BiH i tu poruku treba poslati i osuditi izjave Izetbegovića”, izvalio je mlađahni Nešić.

Međutim, to se nije dogodilo. U Izetbegovićevu obranu stao je čak i notorni Saša Magazinović iz SDP-a, što nikoga u ovoj zemlji pretjerano ne čudi, jer su upravo SDP i pridruženi građanluk najveći garanti Izetbegovićeveve političke dugovječnosti. S koje god strane okreneš – farsa.

Osuditi Izetbegovićeve izjave podjednako je smiješno kao i preći preko njih, kao da se ništa nije dogodilo. Zbog čega?

Tko će shvatiti ozbiljno prijetnje Bakira Izetbegovića, čovjeka kojemu se stranka raspada po šavovima, i to zbog njegovog (ili Sebijinog, rekli bi oni malo upućeniji) tvrdoglavog pretvaranja Stranke demokratske akcije u obiteljsku manufakturu, zbog čega ofucani brod koji tone masovno napuštaju stranački miševi?

S jedne strane, dakle, imamo farsu; zapjenjenog i ratobornog Bakira Izetbegovića koji prijeti praznim plastičnim pištoljem iz busije u sefu Centralne banke. Gdje je tu tragedija?

“Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Zvuči li vam ovo poznato? Ova rečenica bila je uvod u krvavu tragediju koja se 90-ih odigrala u Bosni i Hercegovini i ona je zapravo “rodno mjesto” brzorukog Bakira The Kida, najbrže ruke Sarajevske županije i okolice.

Farsa, što je bosanskohercegovački specifikum, ne mora nužno nastati na temeljima tragedije.

Može ona nastati i na temelju “komedije zabune”, ili sapunice.

Aktualna stvarnost nam i tu nudi obilje primjera: od mutavog Peđe Kojevića koji ovih dana, u maniru poznatog austrijskog matematičara, govori o ovladavanju hrvatskom kvotom u Domu naroda Federacije BiH nakon sljedećih izbora, pa do jednog mnogo boljeg primjera, sjednice Predsjedništva HNS-a.

“U Mostaru je održana 20. redovna sjednica Predsjedništva HNS-a. Na današnjoj sjednici članovi HNS-a razgovarali su o političkim aktualnostima u Bosni i Hercegovini, tekućim razgovorima na temu reformskih procesa izbornog zakonodavstva, kao i pripremama za predstojeći izborni Sabor HNS-a”, kaže jedna agencijska vijest koja je odaslana medijima ovih dana.

“Predsjednik HNS-a dr. Čović upoznao je članove Predsjedništva HNS-a o dinamici razgovora na temu Izbornog zakona te najavio dijalog i dvodnevne susrete svih aktera i međunarodnih predstavnika sredinom svibnja, s obzirom na postavljene rokove i privođenje svih razgovora i realizacije istih do kraja lipnja”, kaže se još u njoj.

Do kojeg lipnja, zapitali bi se skeptici. HNS, odnosno “dr. Čović” je vjerojatno mislio na lipanj ove godine, ali kod njega se nikada ne zna. Uzmimo, ipak, da se radi o lipnju 2021. godine. Uzmimo sada da neki stranački birokrata u unaprijed pripremljeni obrazac umjesto “20. redovne sjednice” greškom upiše “16. redovna sjednica”, a umjesto “do kraja lipnja 2021. godine” upiše “do kraja lipnja 2017. godine”, ili “do kraja lipnja 2039. godine”, svejedno. Prvorazredna “komedija zabune”! U oba slučaja. Bi li to itko primijetio? Ja, osobno, sumnjam da bi.

Međutim, jedan ovakav scenarij, “komedija zabune” ovog tipa, nikome više nije smiješna.

Zbog čega se to događa?

Samo mi jedan odgovor pada na pamet: u ovoj zemlji se sve, pa čak i “komedije zabune” vrlo brzo pretvore u farsu.

A od tragedije do farse, i obratno, od farse do tragedije, čemu nas je povijest toliko puta poučila, vrlo je kratak put.