NOVO ISTRAŽIVANJE Riješen misterij star tri milijarde godina: Gdje je nestao ocean koji je prekrivao Mars?

Voda na Marsu, vjeruju, zapravo se upila u njegovu koru. Brojno kamenje postepeno reagira s vodom i pretvara se u raznovrsne minerale

Zemlja i Mars bili su vrlo nalik jedno drugomu prije otprilike četiri milijarde godina. Današnji “Crveni planet” tada je bio prekriven oceanom vode, dubokim od 100 do 1500 metara. Na površini Marsa tekle su rijeke, padale su kiše, skupljale se u brojna jezera. No, milijardu godina kasnije, gotovo sva voda s površine Marsa je nestala. U novo istraživanju, tim znanstvenika s Caltecha i NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon sada vjeruje da je riješio misterij star tri milijarde godina.

Donedavno najpopularnija radna teorija među planetolozima bila je da je voda na Marsu jednostavno isparila u svemir. Kako je Mars mnogo manji od Zemlje – ima upola manji radijus i tek 15% mase i volumena – njegova se usijana jezgra znatno prije ohladila i kristalizirala, zbog čega je Mars izgubio magnetno polje koje je štitilo njegovu atmosferu od Sunčevog vjetra. Zajedno s manjom gravitacijom – oko 38% Zemaljske – Sunčevi su vjetrovi doslovno otpuhali Marsovu atmosferu u svemir.

Znanstvenici su pretpostavljali da je pad pritiska na površini Marsa uzrokovao isparavanje vodenih masa, koje su potom također otpuhane u svemir, no doktorandica Eva Scheller s Caltecha i profesorica planetologije Bethany Ehlman s Keck instituta otkrile su kako ta teorija ne može objasniti nestanak tolike količine vode.

Proučavajući podatke iz mnogobrojnih izvora – teleskopa, Marsovih orbitera i rovera poput Opportunityja i Curiosityja – Scheller i Ehlman otkrile su kako omjer najraširenijeg izotopa vodika, koji ima samo jedan proton, te deuterija koji uz proton ima i jedan neutron, nikako ne podržava teoriju o isparavanju i otpuhivanju. Da su Sunčevi vjetrovi otpuhali vodu iz atmosfere, zaostao bi veći postotak težih molekula s deuterijem, no omjer u današnjoj atmosferi Marsa isti je kao i na Zemlji – deuterij je prisutan u oko 0,02% molekula.

Voda na Marsu, vjeruju, zapravo se upila u njegovu koru. Brojno kamenje postepeno reagira s vodom i pretvara se u raznovrsne minerale koji sadrže vodu – takav se proces odvija i na Zemlji. No, voda zarobljena u mineralima na Zemlji se reciklira kroz vulkansku aktivnost – kada minerali potonu ispod površinske kore u magmu. Kako je tektonska aktivnost na Marsu minimalna, do te reciklaže ne dolazi, i većina vode ostaje zarobljena u mineralima.

Prema modelu predstavljenom u novom istraživanju, Marsova kora upila je od 30 do 99% sve vode koja se jednom nalazila na površini, dok je za gubitak ostatka odgovorno isparavanje atmosfere. “Sva je ta voda odvojena relativno rano, i potom se nikad nije vratila u opticaj,” objasnila je Scheller.

Isti tim sada planira provesti eksperimente na mineralima na Zemlji, kako bi potvrdili svoju hipotezu, a nadaju se i novim podacima s rovera Perseverance, koji je tek započeo svoje istraživanje Marsa u krateru Jezero. Ukoliko su Scheller i Ehlman u pravu, analiza kamenja na dnu nekadašnjeg jezera mogla bi potvrditi njihovu teoriju.

Dvije znanstvenice također su zadužene za suradnju s timom rovera Perseverance koji će birati uzorke tla i kamenja koji bi do kraja ovog desetljeća mogli biti vraćeni na zemlju, u suradnji s Europskom svemirskom agencijom, što bi omogućilo temeljitu laboratorijsku analizu minerala u Marsovoj kori i konačan, sigurni odgovor na pitanje – gdje je nestao ocean koji je nekada prekrivao cijeli planet?