Nešto mu se dogodilo. Je li bio srčani ili moždani udar, ne znam. Nije to bila tako velika visina, kaže potresena Marija Domitrović
Srcem ide ljubav, a u Albinovu srcu bilo je toliko ljubavi da ono to više nije moglo izdržati – govori kroz suze Marija Domitrović, rođakinja 57-godišnjeg Albina Canjara iz sela Mali Jadrč kraj Severina na Kupi koji je umro pomažući svojim rođacima u popravku kuće u Petrinji nakon potresa.
Tragedija se dogodila u nedjelju ujutro oko deset sati. Albin je, kako je ispričala Marija, bio na ljestvama i radio je na popravku krova.
– Dimnjak na kući bio je oštećen i postojala je opasnost da padne. Uklonili su ga HGSS-ovci, a na krovu je ostala rupa. Albin ju je želio zatvoriti – govori.
Prema njezinim riječima, Albin se nije okliznuo i pao, kako su pisali mediji odmah nakon nesreće.
– Nešto mu se dogodilo. Je li bio srčani ili moždani udar, ne znam. Nije to bila tako velika visina. Bio je još živ, pokušali smo mu pomoći, ali umro mi je na rukama. Hitna ga je oživljavala sat vremena, ali, nažalost, bez uspjeha – priča nam Albinova rođakinja, koja je udana za njegova bratića.
– Bili smo jako povezani, još od rata, čuli smo se stalno, posjećivao nas je, a nakon potresa čuli smo se nekoliko puta na dan – govori.
Albin Canjar, kako smo doznali od njegovih prijatelja, nije imao obitelj i živio je sam u Malom Jadrču. U Domovinskom ratu sudjelovao je od prvoga dana, u 138. brigadi, koju su velikim dijelom činili ljudi iz njegova kraja, i za svoje zasluge je odlikovan. I nakon rata ostao je raditi u vojsci u Delnicama sve do mirovine, u koju je otišao prije nekoliko godina. U zajednici je bio omiljen. Bio je član Dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Velikog Jadrča, gdje je bio jako aktivan, kao i Lovačkog društva Jelenski jarak iz Vrbovskog.
– Ne mogu vjerovati da ga više nema. Bio mi je veliki prijatelj, bio je duša od čovjeka, dobričina, stalno smo bili skupa. Svi su ga obožavali, svima je pomagao, što god je trebalo. Nesebičan, uvijek na raspolaganju zajednici. Vrijedan, smiren, ljubazan, čovjek velikoga srca. U DVD-u je bio jako aktivan, sudjelovao je u svim akcijama, od čišćenja, organizacija zabava do pomaganja – priča Tomislav Vrbanac, predsjednik DVD-a Veliki Jadrč.
– A nedavno smo se zafrkavali, pričali koliko je on stariji od mene… Ovo mi je strašan šok, ne samo meni, cijelom ovom kraju. Ne znam hoće li to biti moguće, zbog epidemioloških mjera, ali voljeli bismo da mu možemo prirediti vatrogasni sprovod, kakav zaslužuje – kaže Vrbovac.
Predsjednik Lovačkog društva Jelenski jarak Igor Baraba također kaže da mu je Albin, kojega su u tom kraju zvali Abo, bio prijatelj.
– Ovo je za nas ogroman šok. Albin je bio naš najaktivniji član, svi lovci koji su dolazili ovamo, a bilo ih je i iz Splita i drugih krajeva, uvijek su navraćali kod njega, vodio ih je po šumi. Obožavao je šumu, brinuo se o životinjama, hranio ih. Sam odstrel njemu nije bio toliko bitan, bitno mu je bilo da bude u šumi, da životinje imaju hrane. Krasan čovjek, jedan od onih kakve ne upoznajete često – priča Igor Baraba.
Njegovi prijatelji govore nam da se nikad nije ženio niti imao djecu, a sve je svoje vrijeme poklanjao zajednici. Teško im je, kažu, pojmiti da ga više nema.
Nikoga od prijatelja ne čudi što je Albin krenuo pomagati stradalima u Petrinji. Išao je ondje na vlastitu inicijativu, kao volonter, ne kao član vatrogasne organizacije, a svojim je rođacima u potresom pogođen kraj odvezao kamp-kućicu.
– Budući da imam autoprijevozničku tvrtku i nekoliko kamiona, stavio sam objavu na Facebook da vozimo u Petrinju što god treba, da stojimo na raspolaganju. Ado mi se javio za prijevoz kamp-kućice, bio je vrlo uzbuđen oko toga. Krenuli smo u subotu ujutro, on sa mnom i mojim sinom. Kad smo trebali poći natrag, rekao je da ostaje. Rekao je da će se snaći, stopirati ili se već vratiti s nekim. Tamo je otišlo pomagati dosta ljudi iz našega kraja, on ima puno poznanika i znao sam da će se snaći. Odmah je odlučio ostati tamo koliko god bude trebalo. Vidio sam da je sa sobom ponio svoju vojničku torbu i čizme, tako da je bio vrlo odlučan u tome. Ujutro smo čuli da ga više nema. Strašno nas je to pogodilo, sve koji smo ga poznavali – govori nam Damir Fabac, autoprijevoznik iz Severina na Kupi, koji je vozio Canjarovu kamp-kućicu za Petrinju.
U svojem rodnom selu, odmah pored obiteljske kuće, Albin je, kako nam pričaju njegovi prijatelji, sam podigao novu kuću, u kojoj je živio. Majka mu je, kažu, umrla prije nekoliko godina, a od rodbine imao je sestru u Vrbovskom te još nekoliko rođaka, kojima je uvijek bio na raspolaganju. Sa svojom obitelji u Petrinji, kojima je išao pomoći, bio je jako povezan.
wpDiscuz
