MEDICINSKE sestre su kako i sami liječnici kažu, najveći heroji u pandemiji koronavirusa jer su 24 sata uz pacijente, skrbe o njima, njeguju ih, a uz to, znajući da ih njihovi najmiliji ne mogu posjetiti, nastoje ih i oraspoložiti i utješiti.
Svaki odlazak pacijenta posebno ih pogađa, a utjehu im najviše pružaju njihove obitelji, iako ih u ovoj pandemiji premalo viđaju, dok teret svega s njima najviše dijele kolege s kojima sve zajedno prolaze.
O svemu što prolaze za Index je progovorila medicinska sestra Josipa Dominković koja ima preko 20 godina staža, a u KB-u Dubrava je počela raditi 2007. godine, gdje posljednjih godina radi na Zavodu za abdominalnu kirurgiju. Ona je bila u prvom timu medicinskih sestara koje su počele raditi s covid-pozitivnim pacijentima, a za Index se prisjetila kako je to izgledalo, kako se osjećala i kakva je situacija danas.
U prvom timu koji je “uletio u vatru”
“Bila sam u prvom timu koji je ‘uletio u vatru’, tada se još nismo mogli ni snaći, sve se događalo preko noći. Tih par dana su mi bili velika trauma. S 21. na 22. ožujka sam radila noćnu smjenu. U 6 ujutro smo krenuli s podjelom terapije i bila sam na 4. katu kad nas je zadesio potres, u tom trenu je nestalo i struje. Nismo bili sigurni je li se to dogodilo zbog potresa ili je došlo do kvara. Zabrinuli smo se za bolesnike pa smo čekali da prorade liftovi, stres koji smo prošli to jutro je bio ogroman”, započela nam je priču sestra Josipa Dominković.
Majka je i dvoje djece pa ju je posebno zabrinulo kako su njena djeca.
“Za vrijeme potresa sam bila na poslu i dok sam došla doma, umorna iz noćne, zabrinuta za svoju djecu, odmah sam provjerila kako su, pripremila sam ih za slučaj da se opet dogodi potres, kako će postupiti, objasnila im da moramo izaći iz kuće. U cijelom tom kaotičnom stanju sam još dva dana kasnije, točnije 24. ožujka, primila poziv iz bolnice da moram u noćnu i da nam stiže prvi zaraženi pacijent. Prije početka smjene je nas nekoliko moralo doći ranije u bolnicu kako bismo sve dogovorili, detalje na koji način ulaziti i izlaziti u covid-odjele, gdje će nam biti čisti, a gdje prljavi prostor”, opisala nam je sestra Josipa.
Navodi kako su brzinski sve dogovorili i sve pripremili za večer kad su prvi put ušli u covid-odjele.
“U početku nam je bilo rečeno da ponesemo kofer s par stvari i da ta dva tjedna koliko neprekidno trebamo raditi ostanemo u bolnici i da nakon toga ulazi druga ekipa, a mi odlazimo kući te da moramo naredna dva tjedna biti u izolaciji bez ikakvog kontakta s drugima. To me slomilo, jako sam se rasplakala. Odmah mi je kroz glavu prošlo da bih mjesec dana bila bez svoje djece, bez kontakta s njima”, ispričala nam je Josipa.
“Imala sam pacijenticu, nije mogla komunicirati, češljala sam je, pričala joj, a ona bi me nježno pogledala”
Nakon par dana su, navodi, shvatili u bolnici da to nema smisla i da nema potrebe s tolikom zaštitnom opremom ići u izolaciju.
“Iako na kraju ipak nismo morali boraviti ni ta dva tjedna u bolnici, već smo mogli odlaziti kući nakon smjene, neki su ipak ostali svojevoljno u bolnici jer im je tako bilo jednostavnije. Na samom startu, kad smo tek krenuli raditi, osjetio se velik strah, jako smo se bojali”, istaknula je sestra Dominković.
Sad im je, kaže, strah ipak manji jer imaju puno više znanja i iskustva o toj bolesti pa im je lakše.
“Znate, na početku, kad vam je sve novo, ništa još ne znate, normalno da vas je strah. Nikad nismo imali iskustva s karantenama ili velikim zarazama jer ne radimo na infektivnoj. Moram reći kako mi je i tada, a i sad najteže gledati bolesnika koji je loše, a ne mogu mu pomoći. Kad mu svi medicinski postupci i intervencije koje smo poduzimali ne daju pozitivan učinak, neizvjesnost hoće li se bolesnik uspjeti oporaviti, kako će završiti, to mi je najteže”, naglasila je.
Prisjetila se jedne pacijentice, gospođe koja je bila pri svijesti, ali je prije toga imala operativni zahvat na mozgu i komunikacija s njom nije bila moguća.
“No svaki put kad smo joj došli, ona nas je pratila pogledom, čula nas je i vidjela, pogled joj je bio poseban, nježan, topao. Vidjela sam ispred sebe divnu ženicu koja ne može sa mnom pričati, ali sam u njenim očima vidjela da prolazi patnju i nastojali smo joj pomoći koliko je moguće. Povremeno kad sam stizala, ostajala bih kraj nje, pa sam joj malo pričala dok sam je češljala. Nisam znala razumije li me, ali sam joj u pogledu vidjela da se svaki put razveselila kad bih došla i nakon toga sam se osjećala sretno i ispunjeno jer sam joj uspjela malo uljepšati dan”, ispričala nam je.
“Žrtvujemo svoje privatne živote, ali ponosne smo na sebe”
Kako su im upravo sestre i liječnici jedini susret s vanjskim svijetom, iznimno joj je važno da im maksimalno doprinesu kako bi se što prije oporavili i otišli kući obitelji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Osim što su prestrašeni, uz to su i tužni i usamljeni jer su posjete nemoguće, upravo im je tu najbitnija naša potpora, da im što više umanjimo osjećaj otuđenosti”, kazala je.
Iako naporno rade, navodi kako ne želi ni sebe ni kolege prezentirati kao žrtve.
“Ne osjećam se žrtvom, već se osjećam ponosnom zbog toga što radim u bolnici, ovo ne bih nazvala poslom nego pozivom. Osoba koja nema potrebu pomagati drugima kad su bolesni ne može ni raditi u bolnici jer ovo što mi radimo je iznimno teško, emotivno i psihički. I moje kolegice i ja smo sve podjednako doprinijele u ovom kaosu i rasulu koji je nastao i svoje kolegice smatram herojima i kraljicama. Pri tome mislim na sve, i na medicinsko osoblje i na kuharice i spremačice, dajemo sve od sebe, žrtvujemo svoje privatne živote, ali ponosne smo na sebe”, kazala nam je Josipa Dominković koju je Udruga hrvatskih pacijenata uvrstila u izbor za najbolju sestru u 2020. godini.
“Provodimo sate i sate u tim odijelima, znojni smo, mokri, ranjavani”
Posebno je pogađa kad vidi i čuje one koji ne vjeruju u koronu, smatraju da se radi o teorijama zavjere i ne pridržavaju se mjera te ignoriraju upute za ispravno nošenje maski.
“Svatko tko smatra da je korona izmišljena itekako griješi jer je situacija vrlo ozbiljna. Oni ne znaju i ne vide kako je pacijentima koji se bore za život, kako je nama koji provodimo sate i sate u tim odijelima, znojni smo, mokri, ranjavani, kroz ta odijela nema protoka zraka. Minimalno smo četiri sata u covid-odjelima i ne možete na WC, ni popiti gutljaj vode, a starijim kolegicama je i duplo teže. No sve stisnemo zube, hrabre smo i ne damo se. Kad izađemo iz covid-odjela, kad nam se sve skupi, kad nam je teško jer gledamo kako nam pacijenti stalno umiru, kad smo na rubu plača, onda nam dođe još drugih pet kolegice i daju nam potporu. Međusobno se bodrimo i to nas drži, naše zajedništvo i potreba da pomažemo pacijentima koji nas često nazivaju svojim anđelima. I onda kad od bolesnika čujem lijepu riječ, kad sam mu uspjela olakšati bol, strah i usamljenost, to je onaj najvažniji dio i tada vidim da sve ima smisla”, kazala nam je na kraju sestra Josipa.
wpDiscuz
