Čitam nedavno neki članak kako su građani Sarajeva dali preko milijun maraka za lažnu humanitarnu akciju izgradnje bunara u Africi. Kažu da je grijeh nekome ne omogućiti vodu, ako se ima prilika pomoći.
Gledam zatim sinoć Reufa Bajrovića na Faceu i ne slušam više sto puta ponovljene, huškačke, fašističke floskule. Samo promatram neopisivu mržnju u očima dok smiješno prijeti oduzimanjem Doma naroda Hrvatima i nametanjem političkih predstavnika ljudima koji žive u istoj državi kao i on.
I pitam se po stoti put: zašto? Evo imaš priliku, kakva god ona bila. Ali zašto?
Imala sam sto puta priliku nekoga prevariti, iznevjeriti, nekome naštetiti, ali zašto bih iskoristila takvu priliku kojom ne dobivam ništa osim gorčine i mržnje s obje strane? Pogotovo je ne bih iskoristila na ljudima s kojima sam osuđena na suživot i dodatno zagorčavala desetljećima napete odnose.
Za radikalni bošnjački patriotizam nema smisla trošiti baš puno riječi.
Moram samo reći da se bojim. Bojim se preko 200 tisuća Bajrovića koji izađu glasovati za Željka Komšića. Ne bojim se Željka Komšića. On je samo malena, bizarna lutkica na koncu kojom upravlja bošnjački establišment.
Bojim se grozne mržnje tih 200 tisuća ljudi koji žive sa mnom u istoj državi, ustanu na dan izbora, operu zube, pomole se Bogu, Allahu, bilo kojem božanstvu u koje vjeruju i imaju pravo vjerovati, izađu na zajedničke ulice zajedničke nam zemlje i svoje demokratsko pravo iskoriste toliko zlobno s jedinim ciljem da ja ne bih mogla uopće imati takvo pravo. Kako bih bila manja od njih. Manjina.
Zašto žele da postanem manjina? Zašto ja smetam Reufu Bajroviću? Jer sam Gabrijela? Jer vjerujem u Isusa Krista? Možda uopće ne vjerujem. Znaš li išta o meni, Reufe Bajroviću, prije nego izađeš nametnuti mi predsjednika?
Možda mi je baš došla želja da imam crnog đavla za predsjednika. Meni i ostalim Hrvatima. Zašto vama smeta moj crni đav’o? Neće vas predstavljati, mene će. Ako sam ja toliko luda da hoću da me predstavlja crni đavao, pa sebi ću bolan naštetiti. Neću tebi, Reufe Bajroviću, koji s takvim odvratnim, pomalo strašnim i nepravednim zadovoljstvom štetiš meni.
I čitam ja tako neki dan taj članak kako su Sarajlije velikodušno pomagale ljudima u Africi, nisu uopće provjeravali ni kome ide pomoć, dok ljudima u svojoj zemlji velik broj njih samo želi naštetiti.
I pitam se, kažnjava li Allah samo ako nekome ne dadneš vodu? Jer vjerujem da nijednom božanstvu, ako ijedno postoji, ne odgovara ljudska mržnja. Postoji li nagrada za neoduzimanje demokratskih prava ljudima s kojima živiš kad imaš priliku to ne učiniti?
Bojite li se Allaha? Boga? Ičega? Jer ja se bojim vas. Ne bojim se budućih nametanja predsjednika, predstavnika, političara. Bojim se da će mi i dijete jednog dana rasti u takvoj mržnji. A zbog mržnje su brojne države i carstva propali. S mržnjom ništa ne može rasti i uspjeti. Ne znam kakvu budućnost očekujete od BiH kad je gradite s mržnjom prema njezinim temeljima.
Ali pazite, kad se temelji kuće sruše, kuća propada u crnu zemlju.
Piše: Gabrijela Arapović | Bild.ba
wpDiscuz
