Facebook status jedne Novotravničanke koja napušta svoj grad, svoju rodnu grudu, prenosimo u cijelosti.
“Uzela sam sve svoje i odlazim. Obraz, vjeru, ljudskost, pamet, sreću, nesreću, uspomene i ljubav. Sve sam spakirala u samo jedan atom svoga postojanja i odlazim. Odlazim kako se ne bih vratila…
Ostavljam vam široka prostranstva ljudske zlobe, nemjerljivu glupost ljudskih glava, sreću kupljenu novcima, nesreće koje ste činili, prazan kufer uspomena i mržnju koju hranite u sebi. Uzmite sve to.
Meni ne treba.
To nisu moje vrijednosti.
Ostavljam i njega.
To me najviše boli. :'(
Sve što imam nosim sa sobom. Gdje god pošla i kamo god došla, ja ću uvijek biti ja.
Tako i vi – ostajete vi.
Ne možete s čela isprati tuđe živote koje ste uništili, nećete imati nikoga onda kad prdnete u fenjer i niste vrijedni mojih dana. Ni sati. Čak niti minute.
Dosta sam „spašavala svijet“. Spašavala ga od samoga sebe. Ljude od ljudi.
Spašavala sam sebe od svega na što sam svjesno pristajala. Godinama i sustavno zanemarivala bolje sutra i živjela kako bih preživjela.
Od danas radim kako bih živjela i uživala. Treba mirovinu steći, u starost ući bez osjećaja nepripadanja i znati da te cijene kao osobu, a ne kao predmet.
Pripadaj Bosno i Hercegovino onima koji te guše, otimaju, pljačkaju, iskorištavaju, uništavaju, gaze, ponižavaju, potiru.
Pripadaj onima koji te ne vole!
Pripadaj drugima, ova žena odlazi.
Danima, mjesecima, godinama i desetljećima sam zagovarala ostanak i borila se. Borila se za sve i svakoga, za tuđe sutra, za nepoznate ljude, za neke ideale.
Borila se da nam ulice opet budu pune djece a ne pune pasa lutalica, da umirovljenici budu cijenjeni ljudi a ne prosjaci, da radnici budu poštovani i cijenjeni a ne potlačeni, da mladi ne planiraju odlazak već ostanak i da nas Vlašić sve zajedno zapanjuje svojim liticama i gracioznošću.
Borila sam se da Novi Travnik nastavi tamo gdje je stao. Možda sad i nastavi, jer se promjena dogodila – gromoglasno i zasluženo! Bolja, vjerujem u to.
No, za mene je došla prekasno.
Pamtim tek nekolicinu dobrih ljudi oko sebe, one uz koje sam pjevala Dugme i Šobića, nazdravljala životu u sitne sate, ali i proputovala svijetom rame uz rame.
Njih ću, zauvijek, nositi u srcu, uz sebe.
Tu će stanovati!
Sve ostalo ostavljam pohlepnima i nikad sitima, seljačinama i truleži, jadu i čemeru, unutar granica te države. Zemlja im nikad oprostiti neće!
Bilo je uzalud, sve. Tu se vrijeme mjeri „prije rata“ i „poslije rata“, kao nigdje u svijetu!
Zato, baš zato, nikad Bosna i Hercegovina neće krenuti dalje od te ’91.!
Zbogom rodna grudo!
Zbogom livado na kojoj sam odrastala!
Zbogom grade u kojem sam živjela!
Zbogom kafano u kojoj sam cugala!
Zbogom državo!”
wpDiscuz
