Od oko trinaest tisuća kažnjenika koji su prošli Goli otok i Sv. Grgur, njih 860 bile su žene
Ne vjerujem da su nam oni dali nešto. Tek, kad smo se vratile u Beograd, većina nas nismo nikad rodile. Što smo izgubile muževe, brakove, stanove, to uopće ne govorim. Malo je žena rodilo nakon Golog otoka. Nismo mogle nikad da zanesemo”, svjedočila je Jelka Zrnić, jedna od preživjelih logorašica s Golog otoka.
Od otprilike 13.000 kažnjenika koji su prošli Goli otok, smatra se da je bilo 860 žena. Ako se tko sjeti govoriti o logoru za političke zatvorenike nakon razlaza Titove Jugoslavije od Staljinova Sovjetskog Saveza, ne govori o ženama. Kažnjenice s Golog otoka i obližnjeg Svetog Grgura izbrisane su iz kolektivne memorije.
Andreja Kulunčić odlučila se suprotstaviti tom zaboravu. Angažirana umjetnica, profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, udružila se s antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin, autoricom više radova o zatočenicama Golog otoka i Svetog Grgura i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić u umjetničkom projektu kojem je cilj potaknuti sjećanje na kažnjenice s Golog otoka, i iskoristiti to iskustvo za osnaživanje žena, s nizom izložbi i prostornim intervencijama na mjestima gdje je bio politički logor za žene.
Plan im je raditi na tome još dvije godine, do 2022. Ove jeseni ostavile su prvi vidljivi trag: na mjesto nekadašnjeg ženskog logora na Golom otoku postavile su info-tablu o ustroju i povijesti logora, i u živu stijenu uklesale, ženskim rukopisom: “Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.” Riječi Vere Winter, s rukopisom njene unuke Nine, opisuju torturu teškim, besmislenim radom. U postavljanju su im pomogli Silvester Ninić, Darko Bavoljak i Ivo Martinović. Umjetnica planira slične podsjetnike, napisane rukom nasljednica, postaviti po Golom otoku, u prosincu će biti otvorena izložba u Povijesnom muzeju Pule, a u lipnju iduće godine u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Trogodišnji projekt podržala je Zaklada “Kultura nova”, EPK Rijeka 2020., Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, producenti su udruga Goli otok Ante Zemljar koju vodi Darko Bavoljak i udruga MAPA, a sve koordinira Maja Marković.
Na Sveti Grgur ovog rujna uspjele su doći tek iz trećeg pokušaja i postaviti info-tablu, ali ne i uklesati svjedočansto Ženi Lebl, kako su planirale. Prejaka bura, more je davno odnijelo kameno pristanište. “Kad smo prvi put došle tamo i vidjele da piše da je na Sv. Grguru državno lovište jelena, sve tri smo se zagledale. Vrhunski cinizam”, kaže Andreja Kulunčić.
Sve je počelo 2017., kroz grupni poziv umjetnicima Darka Bavoljaka, fotografa i snimatelja koji se bori za dostojno obilježavanje sjećanja na to mjesto stradanja. Zagrebačka umjetnica je shvatila da želi krenuti u opsežniji i trajniji pothvat povezan sa ženskim logorom i transgeneracijskim prijenosom traume. U tom trenutku nije mogla zamisliti da ne postoji niti info-ploča koja bi govorila da je tu nekad bio ženski logor. Ništa, kao da ničega tu nije bilo.
Kiklopski otok
Sveti Grgur i Goli otok naizmjenično su funkcionirali kao ženski logor od travnja 1950. do 1956., kad odlaze posljednji logoraši i logorašice. Nakon sukoba s Informbiroom Udba je isljeđivala i zatvarala tisuće komunista i nekomunista pod optužbom da su se svrstali uz Staljina. Bio je dovoljan jedan vic, čak i ako ste ga samo prepričali, kako se to dogodilo Ženi Lebl. Mlada novinarka Politike trebala je postati dopisnica u Parizu. Ljubomorni kolega je htio njezino mjesto, ispričao je vic i potom ju prijavio.
Žene osumnjičene za suradnju s Informbiroom od kolovoza 1949. do siječnja 1950. odvođene su na prisilni rad u Ramski rit, uz granicu s Rumunjskom, potom u Zabelu u Požarevcu. Osim na Grguru, ženski logor je godinu dana bio preseljen na Goli otok, na suprotnoj strani od muškog logora, u uvali okrenutoj Velebitskom kanalu. “Od njega gotovo ništa nije ostalo, mnogi ne znaju da je postojao. Zbog toga planiramo vizualno punktiranje desetak točaka ženske memorije, odnosno traume po tom dijelu otoka, koje bi ostale tu poput punktova svjedočenja koje će posjetitelji tražiti po kamenjaru, sljedeći upute s mape”, kaže umjetnica.
Naziv projekta “Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete” citat je svjedočenja Marije Zelić, prve upravnice logora na Grguru, koju sve zatočenice opisuju kao nevjerojatno okrutnu. Ona i sebe vidi kao žrtvu: htjela je studirati, upisala je ekonomiju, a UDBA ju je poslala u Ramski rit i Sveti Grgur.
U raskidu sa Staljinom Tito se koristio staljinističkim metodama. Na Grgur i Goli otok odlazilo se bez sudske presude. Duljina boravka ovisila je o uspješnosti preodgoja. Nikad nisu osuđene, pa nisu niti mogle biti rehabilitirane.
Goli otok je kiklopski otok hrvatske političke mitologije, napisala je Renata Jambrešić Kirin s Instituta za etnologiju i folkloristiku: i dalje nema konsenzusa oko njegove historijske revalorizacije, spomeničke zaštite i memorijalne geste kojom bi se obilježilo postojanje komunističkog logora za preodgoj neistomišljenika. Takve zatvore i logore, kraće ili dulje vrijeme, imale su sve komunističke zemlje, napominje ona.
Goli otok sad je ničiji, do ove godine bio je pod zaštitom Ministarstva kulture, što je upravo isteklo. I dalje privlači na stotine posjetitelja svake godine. Sve tri lobiraju da se mjesto stradanja dostojno obilježi i da se tamo osnuje edukativno-memorijalna ustanova.
Teško mučene i ponižavane, žene s Grgura i Golog otoka desetljećima su šutjele. Njihove priče izlaze u javnost 1990., kada se socijalizam već ruši, jer odgovaraju tadašnjem antikomunističkom narativu. Dokumentarna serija Danila Kiša “Goli život” emitirana je nakon njegove smrti 1990., te godine u Beogradu Dragoslav Simić i Boško Trifunović objavljuju ispovijesti kažnjenica i isljednice u knjizi “Ženski logor na Golom otoku”. Na nagovor Kiša, Ženi Lebl piše svoja svjedočenja, kasnije u Zagrebu Durieux objavljuje sjećanja Eve Grlić. Sjećanja su objavile Rosa Dragović-Gašpar, Vera Cenić, Milka Žicina, još je neobjavljen rukopis crnogorske intelektualke Đine Markuš. Kiš je razgovarao sa Ženi Lebl i Evom Nahir Panić, koja je od sredine 1960-ih živjela u kibucu u Izraelu. Tamo je ispričala svoju priču Davidu Grossmanu i nagovarala ga da napiše roman o tome. Novi roman velikog izraelskog pisca upravo je objavljen i kod nas, pod nazivom “Kad je Nina znala”. Grossmana se čita posvuda po svijetu, pa je tako priča o stradanju golootočkih žena izašla na svjetsku pozornicu paralelno s akcijom Andreje Kulunčić.
Grossmanov roman govori o transgeneracijskom prijenosu traume, o tome kako ona nastavlja djelovati na kćeri i unuke. To pitanje zanima Andreju, Renatu i Dubravku koje u svoj rad uključuju kćeri, unuke i druge srodnice bivših zatočenica s Grgura i Golog. Odabrale su dijelove svjedočanstava koje žele postaviti na više mjesta kod nekadašnjeg ženskog logora na Golom otoku. Potraga za nasljednicama pravi je detektivski posao. Došle su do Ane Lebl, nećakinje Ženi Lebl, do Vesne Domany Hardy, do Nine Winter, kontaktirale su Miru Furlan, čija je majka Branka Weil uhapšena među prvima.
Prikupile su biografije, svjedočenja, memoarska djela, knjige, zvučne i video zapise. Htjele bi izdati zbornik i postaviti web stranicu na kojoj bi bilo dostupno sve dosad poznato o ženskom iskustvu s Golog otoka i Grgura. Organiziraju radionice: sa studenticama Ženskih studija, aktivisticama s ratnim iskustvom u Pakracu, doktorandicama u Rijeci, iduće godine u Sinju. Svjedočenja žena su mučna: kažnjenički sistem na Grguru i Golom je bio takav da logorašica muči i tuče drugu, to joj je bio uvjet da bude puštena. I to je razlog zašto su mnoge zauvijek šutjele: “Nigdje, ni u jednom logoru nisu tako nastojali da čoveka ponize, da ga učine krpom, moralnom nakazom, da ga iznutra unište i unakaze…. Odavde si morao da izađeš kao duhovni invalid, da se gadiš samog sebe, da se stidiš, da ceo pretekli život patiš”, svjedočila je Novka Vuksanović, koja je preživjela Auschwitz i Ravensbrück.
Nadziranje i ušutkivanje
Nerazumijevanje ženskog iskustva ostalo je do danas. Unatoč kapitalnoj studiji Martina Previšića Povijest Golog otoka, poziciju žena u sustavu kažnjavanja, nadziranja i ušutkivanja još treba objasniti. Tog smo se zadatka mi poduhvatile. Nipošto nije isto je li netko predratni komunist koji je poznaje mehanizam čistke, ili je riječ o supruzi koja je prisiljena napraviti svojevrsni „Sofijin izbor“ – izdati mrtvog muža ili šestogodišnju kćer.
Da su ženski gulazi u mnogim segmentima gori od muških, pisao je i Solženjicin. Renata Jambrešić Kirin citira autora dviju studija o Golom otoku, Dragana Markovića, koji piše da su muškarci drastičnije kažnjavani, ali su žene teže podnosile posljedice “preodgoja”, i daleko teže kasnije istupale u javnost sa svojim iskustvom. Strah, nepovjerenje u vlastite sposobnosti, apatija, piše Jambrešić Kirin, moralna konfuzija koju je većina kažnjenih žena ponijela s Otoka priječili su ih da se reintegriraju u javni i politički život i ako im je kasnije bila pružena prilika za to. Za razliku od muškaraca, koji su se od kraja 60-ih postupno izborili za javni diskurs o Golom otoku. Žene su bile dvostruko povrijeđene, tumači ona. Komunističke su ih vlasti formalno oslobodile patrijarhalnog ugnjetavanja, a potom na Golom i Grguru podvrgle ceremonijama sramoćenja čiji je izvor u patrijarhalnom odgoju i socijalizaciji žena kao manje vrijednih članova zajednice. U patrijarhalnom mentalnom sklopu ženu se posramljuje od malih nogu, za sve postupke i osjećaje koji odudaraju od norme, pa ona interiorizira osjećaj krivnje i srama, koji će je desetljećima kasnije pratiti kao mlinski kamen oko vrata. U patrijarhalnoj kulturi muškarcima su najvažniji čast, dostojanstvo i principijelnost, a ženama suosjećanje, solidarnost i briga o drugome, a sve su to morale najgrublje pogaziti natjerane da sudjeluju u zlostavljanju svojih supatnica.
Cilj surovog sistema Golog otoka nije bio ubiti ih, nego im slomiti duh. “To sramoćenje, degradacija žena, to je bio atak na njihovu čast, autonomiju, tjelesni integritet i samopouzdanje. A kao što znamo iz feminističke teorije, kad nekome uništimo samopouzdanje, potreban je dug proces zalječenja i ponovne izgradnje osobe”, tumači Renata Jambrešić Kirin.
Proučavajući svjedočenja ne samo golootočanki, nego i drugih zaboravljenih žena, shvatila je da je fokus represivnog sustava bio baš na obrazovanim, ambicioznim i talentiranim ženama koje su nakon 1945. bile konkurentice u obnašanju funkcija i raspodjeli moći. Među muškim zatočenicima najbrojniji su bili radnici, službenici i seljaci, a kod žena velik broj intelektualki i studentica, novinarki, prevoditeljica s ruskog, ali i službenica sa završenom gimnazijom. Uvjerena je da to nije slučajno.
Abortirane iz društva
“Smatram da postoji korelacija između 5 ili 7 posto kažnjenica na Golom otoku i činjenice da nikad žene u Jugoslaviji nisu osvojile više od tih 5 ili 7 posto mjesta u najvišim tijelima izvršne vlasti”, ističe znanstvenica. U SFRJ su žene dobile pravo glasa, pravo nasljeđivanja, izjednačene su u plaći s muškarcima, no raskorak između proklamiranog i stvarnog bio je velik. Posebice su to osjetile komunistkinje: kad onemogućite žene koje su imale predispozicije da ostvare neku zapaženiju ulogu u društvenom i političkom životu, poslali ste poruku svim ženama. Već 1953. je ukinut AFŽ, Antifašistički savez žena, uz objašnjenje da je nepotreban, izraz “afežejka” počinje se koristiti pogrdno za žene koje su si uzele pravo da govore javno.
Čemu ponovno otvaranje starih rana? Ne radi produbljivanja trauma, nego baš obratno, radi iscjeljivanja i osnaživanja, radi razvezivanja čvorova boli i traumatskih ozljeda, ističu suautorice projekta sjećanja na žene Golog otoka.
U temelju feminističkog pristupa je osnaživanje žena uz pomoć ženske povijesti, međugeneracijskog dijaloga i razumijevanja naslijeđa borbi za rodnu emancipaciju, objašnjava Renata Jambrešić Kirin. “Sve ove priče i knjige koje smo prikupile služe nam da bismo sagledale mjesto žena u epizodama političkog terora, ali i da bismo izdvojile ono što je osnažujuće i pozitivno u tim svjedočenja i što nam može poslužiti kao temelj za demokratsku, pluralističku kulturu sjećanja”, tumači znanstvenica. Žene su šutjele jer su bile obvezane golootočkim zavjetom šutnje, nisu znale kako i kome govoriti. Ženska svjedočenja u fokus javnosti dolaze preko velikih muškaraca, poput Danila Kiša. Imamo nekoliko dokumentarca i knjigu Aleksandre Ličanin o Evi Nahir Panić, ali nam je trebao David Grossman da nam kaže da je životna priča prve počasne građanke Čakovca relevantna za našu kulturu, ističe Jambrešić Kirin.
Pojam transgeneracijskog prijenosa traume objašnjava kako patnju nasljeđuju djeca i unuci. Ako vam majka ili baka i ne ispričaju priču o vlastitom stradanju, njihovi potomci žive u atmosferi koja utječe na njih. Trauma se nesvjesno i nenamjerno prenosi nizom neverbalnih ponašanja. Ali to nije nužno, ako se osoba suoči s vlastitom traumom, ako odbije biti žrtva i potraži psihološku pomoć, ističe psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić. Žene žrtve silovanja ili obiteljskog nasilja u sličnoj su poziciji: na njima je hoće li prigrliti ulogu žrtve ili naučiti da život u patnji nije neminovnost, nego da na svojoj traumi možete raditi pa i iskoristiti je za rast. To je smisao radionica koje vodi Dubravka Stijačić. To što vam se u životu dogodilo nešto teško, poručuje, ne znači da ste osuđene na doživotnu patnju. Tome nas stradanje žena Golog otoka danas može naučiti, piše Jutarnji.hr
wpDiscuz
