Poskok objavljuje reagiranje uglednog filologa i orijentologa Nenada Filipovića na pisanje Željka Ivankovića o ponovnoj konverziji muzeja Aja Sofija u džamiju, koju je portal Autograf odbio objaviti.
Tekst reagiranja prenosimo u cjelosti, u slavu slobode misli i demokratskih dosega javne polemike:
Na stranicama portalâ Autograf i Poskok imao sam priliku da pročitam napis sarajevskog javnog radnika Željka Ivankovića pod naslovom Fethija Aja Sofija (18. VII 2020).
U napisu su izneseni brojni naučno i moralno diskutabilni stavovi, kao i pregršti pukih neistina. Molim cijenjenu redakciju portala Autograf, kao i glodura portala, gosp. Draga Pilsela da ovo reagovanje objave u integralnoj verziji i bez Ivankovićevog eventualnog utuka na tekst na istom mjestu i istog datuma.
Takođe bih Vas molio da poštujete moj jezik i stil budući da ja nisam Hrvat i ne pišem hrvatskim jezikom i pravopisom.
Transformacija Erdogana u klerikalnog populistu
Samo kratko o pretvaranju muzeja Aja Sofja u džamiju. To pretvaranje se može opisati kao konačni sunovrat Erdoğanove politike iz demoislamizma (islamske varijante demohrišćanstva) u nacionalistički populizam. Erdoğan se popeo na vlast ne na glasovima islamista, nego na glasovima onih liberalnih Turaka koji su u Erdoğanu vidjeli jedinu snagu koja može vojsku izbaciti iz turske politike.
Pored liberalnih glasova, Erdoğanovi glasači bili su i pripadnici historijskih nemuslimanskih zajednica Turske (Jevreji, razne hrišćanske denominacije, Grci, Jermeni). Oni su decenijama apstinirali od izborâ, sve dok se AKP nije pojavila. Objektivni posmatrači turske stvarnosti od 1994-2010, npr. u Sarajevu dobro znani Gerald Knaus, zapazili su da je Turska u tom periodu usvojila niz zakona i uredbi sa zakonskom snagom koje su nivo ljudskih prava i slobodâ u Turskoj digle visoko iznad Istočne Evrope.
Erdoğanovo veliko vrijeme završilo se usvajanjem referenduma koji je vojsku izbacio iz politike, 2010. godine. Poslije toga, Erdoğan ostaje bez svoje politike. Neredi oko parka Taksim, 2013. g., i brutalnost prema neistomišljenicima, iza 2015. godine, predstavljaju sredokraće poslije kojih je Erdoğan samo klerikalni populista.
Zašto je to tako trebalo bi posebno raspravljati. Svakako jedan od faktora koji su doprinijeli takvom ishodu jeste nespremnost EU i Zapada uopšte da svoja obećanja Turskoj i ispune. Koliko god da je Turska dobro obavljala domaću zadaću, to joj se ni u šta nije brojalo u Bruxellesu. Tako su i zgasnuli eurofilni snovi u Turskoj. Demoislamizam je zaboravljen, i kod Erdoğana i na Zapadu. Pretvaranje muzeja u džamiju ima za cilj mobilisanje masa u Istanbulu koji je Erdoğan izgubio na lokalnim izborima, a kada izgubite Istanbul, izgubili ste trećinu Turske.
Osnovne Ivankovićeve grešeke
Pa se Erdoğan dosjetio da pretvori muzej u džamiju, ne bi li natrag dobio glasove srednje i niže srednje klase, upravo nekada odanih glasača koji su nadrljali tokom prvobitne akumulacije AKP-kapitala, posebno od 2013. godine, pa su svoje povjerenje dali čovjeku koji se prvo obogatio, a tek onda počeo da se bavi politikom. Uzgred budi rečeno, oko Aja Sofje se digla velika prašina, ali prošlogodišnje pretvaranje u džamiju muzeja Kahrije u Istanbulu, nekadašnje crkve u kojoj se nalazi najljepši niz fresaka i mozaika iz vremena tzv. Renesanse Paleologa, cca 1319-1325, ktitora Teodora Metohita, nije privuklo neku pažnju, osim u stručnoj javnosti. A sada o Ivankoviću. Ivankovićev napis je mješavina očitih neistina, diskutabilnih stavova i jedne neprikrivene islamofobije.
Notiraću samo najflagrantnije stvari.
1. Elizabeta Kostova na koju se Ivanković poziva kao na autoritet za osmansku historiju prije svega nije Bugarka. Ona je Amerikanka udata za Bugarina. Ne radi se o ozbiljnom intelektualcu, nego o spisateljici horor-romana o Vladu Drakulu itd. Ona je i jedan od bukača u taboru tzv. sukoba civilizacija. Druga jedna osoba, a prava Bugarka, zove se Rosica Gradeva i ona je vodeći svjetski autoritet za položaj hrišćanskih bogomolja pod Osmanlijama. Njena tumačenja su dijametralno suprotna od onoga što tvrde Kostova i Ivanković.
2. Konstantinopolis nije doživio stravičnu pljačku i rasap hrišćanskih svetinja i relikvija sa osmanskim osvajanjem, 1453. godine, nego sa latinskim osvajanjem toga grada, 1204. godine. Ta se 1204. godina , inače, smatra jednom od najsramotnijih godina u historiji zapadnog Hrišćanstva. Mehmed Osvajač je bio sve, samo ne prezirući uništitelj hrišćanskih relikvija. Naprotiv, bio je pasionirani skupljač istih. Ponosio se da u svojoj kolekciji ima pelenice kojima je Hristos prepovijen, zatim kamen koji je bio Hristosova bešika, stub za koji je Hristos bio privezan prilikom bičevanja, srebrom okovanu ruku Sv. Jovana Krstitelja, itd. Stoljećima je riznica Saraja čuvala te relikvije i sultani se hvalili da su u posjedu istih.
3. Netačno je da su monumentalni stubovi u pročelju Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu uzeti iz nekakve „predivne katedrale iz Vrhbosne“. Nema dokumentarnog dokaza za ovakvu tvrdnju. Takve katedrale nikada nije ni bilo. Najkompetentnije studije o ovoj džamiji koje je napisao pok. Andrej Andrejević ne potvrđuju Ivankovićeve tvrdnje. Stubovi su nastali kad i građevina, prema ozbiljnim naučnicima. Ivanković se poziva samo na kasne i tendenciozne franjevačke spise koji nisu primarni izvori za Gazi Husrev-begovo doba (cca 1520-1540). Ali ove neistine nisu ono najdiskutabilnije u Ivankovićevom napisu. Ono što izaziva jezu jeste njegov poziv na preispitivanje statusa jajačke glavne džamije (nekadašnja Sv. Marija sa tornjem Sv. Luke) te bihaćke Fethije (nekadašnji Sv. Ante). Ono što je Erdoğan uradio izaziva opravdano zgražanje jer se to čini danas, kada su standardi zaštitâ tzv. drugog i manjina na najvišem nivou od postanka Svijeta. Ali ne može se prošlosti suditi i prošlost prepravljati prema naknadnim, tj. našim, mjerilima. Prošlost se može samo razumijevati. U protivnom, počinje vječni problem kada stati i gdje započeti. Jer tolike su crkve po Evropi napravljene u prostorima pagansko-rimskih bazilika. Ili, šta bi bilo da sada Islamska zajednica Hrvatske počne podnositi zahtjeve za preispitivanje statusa onih crkava u Hrvatskoj koje su nastale iz džamija, nakon Rekonkviste, iza 1699. godine? Historija je proces.
U Bosni su navedene crkve pretvorene u džamije i služe kao džamije oko 400 godina. Šta bi se dobilo time što bi ih se proglasilo crkvama ponovo? I kako se to razlikuje od Erdoğana? Biskup mostarsko-duvanjski mons. Perić pozivao se na ničim dokazanu tvrdnju da je jedna stolačka džamija nekada bila crkva kako bi na njenom mjestu podigao katoličku crkvu i time crkvom zapečatio katolicizaciju toga nekada pretežno muslimanskog i pravoslavnog gradića. Zagrebački historičar Mladen Ančić―nekadašnji kustos Memorijalnog NOR-kompleksa na Vracama u Sarajevu―napisao je u vrijeme vrhunca raspri oko Perićevog projekta raspravu o srednjovjekovnom Stocu u kojoj je , kazuističkim i metodološki neutemeljenim putem, pokušao dokazati postojanje katoličke crkve u Stocu prije 1463. godine, a sve u svrhu davanja tzv. znanstvene podloge Perićevim težnjama.
Sapienti sat
U Indiji postoji mjesto Ayodhya. U tom mjestu je postojala džamija koju je u XVI vijeku podigao jedan vojni zapovjednik mogulskog vladara. Za mjesto na kome je podignuta džamija mnogi Hindusi―ali ne svi i ne pretežni dio njih―stoljećima su vjerovali da je ono isto na kome se rodio bog Rama. Od 1822. godine, muslimani i Hindusi vode sudske sporove oko bogomolje. Godine 1949. g. hinduski nacionalisti nasilno su postavili idole u džamiju.
Džamija je zatvorena i proglašena lokacijom pod sporom. Sa rastom hinduskog kleronacionalizma, od 1976. godine, obnavljaju se sporovi oko džamije. Godine 1986, lider Kongresne partije, Radživ Gandi podržava odluku lokalnog suca da se džamija otključa i Hindusima bude dozvoljeno da obavljaju obrede u njoj.
Ne sjećam se da je taj slučaj izazvao ikakav globalni publicitet, iako su se muslimani Potkontinenta žestoko bunili. Dne 6. XII 1992, u jeku rata u Bosni―tokom prve krvave faze iza pada Jajca, preko 150 000 hinduskih militanata sravnilo je sa zemljom džamiju u mjestu Ayodhya. Iza toga nastalo je etničko nasilje, pretežno hinduističko nad muslimanskom manjinom, diljem Indije u kome je stradalo preko 3000 ljudi i nanesena enormna materijalna šteta u milionima dolara. Odgovor je uslijedio sa poznatim podmetanjima bombi po Bombaju tokom 1993. godine, protivodgovor nasiljem nad muslimanima u Gudžeratu o kome je čitavu knjigu napisala Martha Nussbaum― ističući ulogu indijskih ustavnih sudova u efikasnoj zaštiti pripadnika manjina pred ostrašćenim hinduističkim suprematistima. Eto, dokle mogu da dovedu rasprave o tzv. historijskim pravima koja uvijek potežu ljudi koji ni o historiji niti o pravima te pravu pojma nemaju. Sapienti sat…
wpDiscuz
