Pravdajući se bošnjačkim nacionalistima, fanovima tzv. Prostora džihada, izdajnicima imena Hercegovina koji su se usred Hercegovine prozvali iredentističkim imenom “probosanske snage Hercegovine”, onima koji su osmislili i proveli nekažnjeni genocid u Grabovici, točnije pravdajući svoju i više nego točnu rečenicu da svi BH narodi pate od mita čistoće vlastite borbe, hrabra mlada političarka, koja nije toliko opterećenja ratom, jer na svojoj savjesti nema Grabovice i Uzdole, Augustinu Grebenar niti Velimira, nema ni Trusine , Ozrene, džihade niti Kazane, koje s druge strane, oni koji joj prijete, imaju, Irma Baralija naglasila je kako je Mostar bio žrtva srpske agresije i UZP-a HVO-a. I rekla da to ponavlja tisuću puta.
Podsjećamo ju na Grabovicu. Evo nećemo na logore u Mostaru , na istočnoj. I to činimo bez namjere da pravdamo Vojno, Radićevo privtano silovalište, Tute niti Štele, niti Heliodrom, niti Dretelje niti Koštanu. Kojih se stidimo.
No apeliramo na nju da se prestane pravdati bošnjačkim ološima rata. Bez tog kolektivnog odjeba naše zajedničke pasčadi rata, na bilo kojoj strani oni bili, nema dijaloga, nema iskoraka ka naprijed.
Jasno nam je koliko su Bošnjaci propatili u Mostaru, jasno nam je da su opstali čisto spartanskom voljom, jasno nam je koliko je granata izbačeno na Istočni, jasno nam je i da presude nisu tu bez veze, no i u Istočnom Mostaru bili su neki logori, bila su obredna klanja, neka Bijela polja, bila su neka djeca. I nema ih više.
Bez obzira na mitove, čistoće rata nema. Bio je to bezvezan i bratoubilački rat.
Možda nismo svi isti, i nismo svi isti, u zločinima, kao ni u presudama, naročito nismo svi isti u presudama, i Sefer se slaže s nama da u presudama uopće nismo isti, no mi se slažemo s Irmom.
Mitovi o čistoći borbe samo su mitovi. I trebaju ostati samo mitovi. A mitovi jesu tu da se raspline. Ne da opstanu. Nema čiste borbe. Ni čistog rata. Samo Amerikanci ratuju čisto. Svi ostali ratujemo prljavo.
ABIH nije bila pravednička, nije bila multietnička, nije bila ono što danas želi predstaviti svijetu da jeste. Bila je vojska džihada, koja se borila za istu stvar od Čečenije do Bosne, kako to onomad reče slavni general Armije BIH Šerif Patković, vojnik čije ime u Dusini i danas izaziva jezu, budući da je u tom mjestu jednom čovjeku, jedna vojska, živom isčupala srce, pred suprugom mu. Gospodin je danas na proračunu BIH i čest je gost na turskim tv kućama. Baš kao heroj džihada.
Ako je Armija BIH to bila, ako SDA Mostar inzistira da jeste, da bijaše čista vojska, čiste borbe, bez greške, nema nikakva razloga da Safet Oručević, Željko Komšić i Bakir Izetbegović, ne polože vijence ako ne u Doljanima, na Stipića Livadi, vijence za svoje pale heroje, onda pak , pošto su oni više posh, u New Yorku, podno WTC spomenika, i t0 za trojicu ili četvoricu terorista, svojih suboraca, za časne pripadnike Armije BIH, koji su dakle poginuli 9/11/2001 u NYC. Slavno i šehidski i baš s istim ciljem kojim su se borili u Bosni. Za džihad. Za prostor džihada.
Ta nije se Bakir Izetbegović slučajno zahvaljivao njihovim obiteljima po Istočnim režimima, zato što su ih poslali da brane Bosnu, od nas Bosanca i Hercegovaca, nas agresora na njihovu Bosnu. Od nas Građana BIH koji su izvršili takvu vanjsku agresiju na svoju zemlju, da su čak i Iranci i Iračani morali doći pomoći zemlji, da se obrani od nas, sinova svoje zemlje. Morali su doći da našu zemlju spase od nas. Kao što su nekad i Turci došli, na konjima, da Bosnu spasu od Stjepana Tomaševića, kralja Bosne. Koji je na nju izvršio agresiju.
Čak su i Grabovicu spašavali od Grabovičana. Agresora na Grabovicu. Hvala im. Al nek ne dolaze više.
Genocid u Grabovici su počinili pripadnici Armije BiH (postrojbe “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za 19 civila se još traga 1.
Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93“. Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.
Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin 1.
Za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu), bio je 10. rujna 2001. optužen i ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti, jer je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”, a optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu. Par tjedana poslije se predao Haaškom sudu. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice, navevši u presudi:”vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala“[nedostaje izvor].
Za zločine na prostorima srednje Bosne, već su prije bili optuženi i predani Haaškom sudu časnici Armije BiH, generali Enver Hadžihasanović i Mehmed Alagić te pukovnik Amir Kubura.
Sefer Halilović je početkom 1998. u emisiji radija “Glasa Amerike izrekao tvrdnje koje su optužile bošnjački vojni i politički vrh u BiH, a ponovio ih je u svojoj knjizi “Lukava strategija”.[1], među ostalim i Aliju Izetbegovića i generala Rasima Delića. [2]
Kasnije, 2006., optužen je i Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, koji je bio zapovjednikom akcije u Grabovici.