Napominjemo da se u sledećem tekstu radi o izvodu iz knjige Rat u Bosni i Hercegovini – politički aspekti, koju je napisao dr. Muhamed Borogovac, knjige koja nije istorijski pouzdana i više je politički pamflet i tabloidna istorija nego ozbiljna istorijska studija. Većina iznesenih stavova autora su veoma naivni u promišljanju, lični i paušalni, istorijski nepouzdani, pristrasni, izraženo antisrpski, antihrvatski i otvoreno su protiv pokojnog Alije Izetbegovića, prvog predsednika Republike BiH.
Knjiga je u suštini politički pamflet za odredjenu bošnjačku ideju. Ali tim je ovo pisanje interesantnije jer predstavlja odraz onih strujanja u Bosni koje možemo nazvati negativan Bošnjački nacionalizam.
Ovaj tekst se bavi idejama i zaključcima koji čine suštinu Balkanskih nemira i gneva koji vlada medju narodima Balkana, zato ga i prenosimo. Ovakvih ideja ima u svim narodima na Balkanu i kao da su preslikana u ogledalu.
Bošnjaci
U svojoj ogromnoj gladi za velikom i moćnom Srbijom Srbi su u ratovima širili svoje teritorije istrebljujući svoje komšije, a u periodima mira su pokušavali te komšije asimilirati u Srbe. U tom cilju su smislili teoriju po kojoj su Bošnjaci islamizirani Srbi. Strategija te teorije je da se Bošnjaci ubijede kako su oni biološki potomci Srba, dakle Srbi, ali su se zbog izdaje svojih predaka odvojili od Srba.
Generacije Bošnjaka su u školama bivše Jugoslavije morale učiti napamet kako su za vrijeme „turske“vladavine njihovi preci, koji su bili Srbi, prelazili na islam; neki da bi dobili povlastice, a neki iz straha. Po toj teoriji samo najčasniji Srbi su ostajali vjerni „veri pradedovskoj“. U srpskoj mitologiji postoji izreka: „Poturči se plaho i lakomo“, kojom su Srbi „objašnjavali“ islamizaciju u „srpskim“zemljama. Takvim školovanjem su generacije mladih Bošnjaka bile izložene maltretiranju.
Na časovima „Srpskog“ jezika i „Istorije“ učiteljice, najčešće žene oficira iz Srbije i Crne Gore na službi u Bosni i Hercegovini, „objašnjavale“ su malim Bošnjacima kako su oni potomci najgorih izdajnika. Takvo školovanje je imalo za cilj da posramljeni mali Bošnjaci napuste svoj nacionalni identitet. Da bi im se olakšalo gubljenje identiteta, u periodu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) izmišljena je nova etnička odrednica: Jugosloven.
Svakome nacionalno svjesnom Bošnjaku bilo je jasno da je jugoslovenstvo samo sinonim za srpstvo i da je izmišljeno samo da bi asimilacija nesrpskih naroda u Srbe bila što bezbolnija i što uspješnija. Takvo asimilatorsko školstvo, koje je karakterisalo i Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca kao i SFRJ, dovelo je do gubljenja identiteta kod mnogih Bošnjaka.
Poznato je da se književnik Meša Selimović javno deklarisao kao Srbin. Mnogo više je bilo „muslimana“ koji su se osjećali Srbima, a, za razliku od Meše, to nisu javno iskazivali. Interesantno je spomenuti da su se mnogi političari i gotovo svi vrhovni poglavari Islamske vjerske zajednice, reisi-ul-ule-me, osjećali Srbima.
Kako su upravo takvi „Muslimani“ dolazili do najviših položaja? To se objašnjava činjenicom što su ih Srbi uočavali kao takve i potom im omogućavali da napreduju u službi i da dolaze na položaje gdje će predstavljati Muslimane, tj. Bošnjake. Mnoge takve „muslimane“ opisuje Alija Nametak u knjizi „Sarajevski nekrologij“ izdanoj 1994 godine od Globusa i Bošnjačkog instituta u Zurichu.
Najpoznatiji noviji primjer prevaspitanog „Bošnjaka“ je filmski režiser Emir Kusturica. Krijući se iza jugoslovenstva Emir Kusturica se bez ostatka stavio na stranu četnika i tako najbolje dokazao da je jugoslovenstvo u etničkom smislu samo sinonim za srpstvo.
Veoma interesantno je napomenuti da se Alija Izetbegović deklarirsao kao Srbin. Pred izbore 1990 godine su objavljeni dokumenti na kojima je Alija Izetbegović svojom rukom napisao da se smatra Srbinom. Poznato je da se Alija Izetbegović izjašnjavao kao Srbin i na popisu stanovništva 1961 godine. To saznanje je moglo ugroziti Izetbegovićevu političku karijeru. Budući da su pred izbore 1990. Televizijom Sarajevo vladali velikosrbi, Izetbegović je dobio polusatnu emisiju na kojoj se pravdao za takvo svoje izjašnjavanje. Pravdao se da tada nije bila priznata muslimanska nacija pa se morao izjašnjavati kao Srbin. Međutim, to nije tačno. Mogao se, kao i ogromna većina Bošnjaka, pisati kao „neopredjeljen“. Neki su iz šale, a neki iz raznih protesta pisali da su Eskimi, Marsovci, Kinezi, Japanci itd. Na kraju, mogao se izjašnjavati i kao Musliman. Ako bi se izjasno kao Musliman jedino što mu se moglo dogoditi je da službenik na dokumentu ostavi tu rubriku praznu ili da napiše „neopredijeljen“. Ja sam se izjašnjavao kao Musliman, a živio sam u istoj državi kao i Izetbegović.
Svi oni „Muslimani“ koje ja znam da su se izjašnjavali kao Srbi činili su to iz afiniteta prema Srbima. S obzirom da je Alija Izetbegović bio dovoljno politički obrazovan, on se svjesno izjašnjavao kao Srbin. Oni koji nisu imali pojma o tim stvarima nisu razlikovali vjeru i naciju i izjašnjavali su se kao muslimani vjernici, (što je bilo dozvoljeno i što je njima bilo dovoljno,) nikada kao Srbi.
Kada sam već otvorio pitanje identiteta Bošnjaka ukratko ću reći nešto o tome. Za razliku od onih Južnih Slavena koji su po dolasku na Balkan u 7. stoljeću primili pravoslavlje, i onih koji su primili katoličanstvo, u Bosni je postojala i treća skupina. U Bosni je pustilo korijena „heretičko“ učenje, tzv. Bosanska ili Bogumilska ili Kristijanska crkva. Posebna crkva, posebna teritorija i odanost srednjovjekovnoj bosanskoj državi stvorili su srednjovjekovnu bošnjačku naciju. Bogumilsko učenje je izniklo iz protivrječnosti jedinstva Boga s dogmom o svetom Trojstvu. Bogumili su čvrsto vjerovali u zagrobni život. Vjerovali su da ima jedan Bog i da je Bog u svom biću dobar, da nije izvor nesreće na zemlji, nego da je nesreća rezultat materijalnog svijeta, kojeg je stvorio đavo. Bogumili su vjerovali da smrt čovjeka oslobađa od materijalnog svijeta, svijeta zla, i uvodi ga u vječni svijet istine, koji je Božja kreacija.
Bogumili kao i muslimani ne prihvataju dogmu o svetom Trojstvu, koja, po njima, narušava sliku jedinstva boga. Upravo zbog te sličnosti sa islamom bogumili su lahko i rado prihvatili islam, neki čak i prije dolaska Turaka u Bosnu. Prije prihvatanja islama bosanski bogumili su bili izloženi križarskim ratovima iz Ugarske i krstaškim ratovima iz Raške (Srbije) da bi se odrekli svoje bogumilske vjere. Kao posljedicu tih ratova imamo da su bosanski kraljevi formalno prihvatali katoličanstvo, da bi zaštitili narod i državu, mada je većina njihovih podanika ostala pod uticajem stare vjere.
Akademik Nedim Filipović je u svojim naučnim radovima dokazao da su većina bosanskih muslimana potekli upravo od Bosanaca koji su bili tek jednu generaciju pokatoličeni bogumili. U periodu otomanske vladavine Bošnjaci su se, dok su u Bosni, izjašnjavali kao muslimani, da bi označili svoju različitost od okolnih kršćana, a izvan Bosne, deklarisali su se kao Bošnjaci, da bi označili svoju različitost od Turaka. Bošnjaci su početkom 18. vijeka čak i ratovali protiv Turaka za slobodu Bosne. Ustanak je vodio Husein-kapetan Gradašćević.
Tada je Bosna kažnjena oduzimanjem četiri nahije s desne strane Drine, koje je turski sultan darovao Obrenovićevoj Srbiji za usluge u ratu protiv Bošnjaka. Tako se srpski san, da im granica bude na Drini, iskazan pjesmom „Marš na Drinu“, time ostvario. Tada su Bošnjaci vojno porazili Turke na Kosovu polju, ali su ipak na kraju izgubili zbog izdaje. Interesantno je da su i tada posavski katolici bili odani svojoj zemlji Bosni do kraja. Interesantno je da su i tada neprijatelji Bošnjaka našli jednoga, tobože, muslimana, a uistinu Srbina, Omer-Pašu Latasa, da se obračuna s bošnjaštvom zauvijek. Niži oficir u Austrijskoj vojsci, lički Srbin Latas je, tobože, primio islam, i sa zadovoljstvom temeljito pobio sve viđenije i pametnije Bošnjake. Bošnjačka vlastela i inteligencija je tada uništena, pa je i svijest o bošnjaštvu za duže vrijeme poklekla.
Kao posljedicu takvih povijesnih okolnosti u Bosni i Hercegovini imamo katolike, pravoslavne i muslimane koji su se tek mnogo kasnije počeli nacionalno izjašnjavati kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Dakle, istina je suprotna od onoga što su nas učili u jugoslovenskim školama; preci današnjih bosanskih Srba i Hrvata su pod pritiskom tuđina, krstaša i križara napustili svoju bogumilsku vjeru.
Međutim, ta pitanja su od drugorazrednog značaja. Iz etnogeneza pojedinih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini se ne smiju izvlačiti nikakvi zaključci o većem ili manjem pravu nekih naroda na Bosnu i Hercegovinu. Na Bosnu i Hercegovinu imaju jednako pravo svi građani koji u njoj žive i koji poštuju posljednji legalni Ustav i granice svoje domovine Republike Bosne i Hercegovine. (Daytonski Ustav je donesen kao posljedica genocida, mimo legalne procedure, pa ga Bosanci nisu dužni poštovati. O Daytonu će biti više riječi na kraju knjige).
Dugo je Bošnjacima bilo osporavano njihovo nacionalno ime sljedećom argumentacijom: „Ne mogu samo Muslimani imati pravo da se zovu Bošnjaci. Ima i Srba i Hrvata koji žive u Bosni.“
Da bi se izbjegle ovakve zabune treba praviti razliku između riječi „Bošnjak“ i „Bosanac“.
Bosanac je oznaka za regionalnu pripadnost kao što je npr. Dalmatinac, Šumadinac, Sandžaklija, Hercegovac itd. i za državnost, kao što je npr. Jugosloven, Čehoslovak, Amerikanac.
Bošnjak je oznaka za etničku pripadnost kao što je i Srbin, Hrvat, Albanac itd. Dakle postojanje termina „Bošnjak“ ne ometa ni Srbina ni Hrvata iz Bosne da za sebe kaže da je Bosanac. Potpuno je besmisleno govoriti da su Muslimani „poturčeni“ Srbi i Hrvati. Stanovništvo u Bosni je sve do kraja 19. vijeka imalo uglavnom vjersku i regionalnu, a ne etnićku (nacionalnu) svijest.
Dotada su se ljudi u Bosni uglavnom smatrali pravoslavnim, katolicima i muslimanima, a ne Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. Osim te vjerske svijesti o sebi imali su i regionalnu svijest o pripadnosti Hercegovini ili Bosni.
U periodu austro-ugarske vladavine, tek iza 1878 godine, pravoslavni Bosanci i Hercegovci su stekli srpsku nacionalnu svijest, katolici hrvatsku, a muslimani su se sjetili svog nacionalnog identiteta i imena Bošnjak i ljubavi prema svojoj državi Bosni tj. Bosni i Hercegovini. Međutim, ovo pravilo ima veoma mnogo izuzetaka. Poznati su primjeri katolika i pravoslavnih koji su se opredjeljivali kao Bošnjaci. Mnogo su češći primjeri muslimana koji su stekli srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest. Bošnjaci su 1918. žrtvovali svoj nacionalni identitet i nacionalno ime Jugoslaviji. Za formalno priznanje svoje etničke osobenosti pod imenom Bosansko-hercegovački Muslimani ili, skraćeno, Bosanski Muslimani izborili su se tek 1970 godine zahvaljujući tadašnjim Bošnjacima komunistima kao što su bili Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, dr. Fuad Muhić.
To je bila veoma suptilna politička borba u kojoj se nije smjelo ni malo pogriješiti. Značajnu su ulogu odigrali i teoretičari: dr. Atif Purivatra, dr. Muhamed Hadžijahić, dr. Muhsin Rizvić, dr. Kasim Suljević.
Bošnjaci su povratili svoje nacionalno ime Bošnjak tek u ratu, u proljeće 1994. Značajne zasluge za to pripada Aliji Isakoviću, ratnom predsjedniku „bošnjačkog sabora“. Bošnjaci su prije rata bili najvitalnija etnička grupa u Bosni i Hercagovini, a poslije Albanaca i u Jugoslaviji. To je direktna posljedica njihove obespravljenosti u komunističkom režimu. Naime, za vrijeme komunizma, Srbima su bila otvorena sva vrata u državnim preduzećima. Srbin kojem bi dosadio težak život zemljoradnika silazio bi u grad. Tamo bi uvijek nalazio nekog „druga“ Srbina koji bi mu nalazio neko zaposljenje. Tako su fabrike u bosanskim gradovima bile pune nepismenih stražara, portira ili skladištara Srba koji su svoja imanja na planinama ostavili i sišli u državne stanove u gradu. Prilagođavajući se gradskom životu ostajali su na jednom ili dva djeteta. Mnogi od njih su, odvojeni od svog prirodnog ambijenta, propadali u piću. Srpska planinska sela su ostajala napuštena.
S druge strane Bošnjaci nisu imali takve mogućnosti zapošljavanja. Tako se dogodilo da su Bošnjaci zemljoradnici ostajali na selima. Živeći ruralnim životom oni su imali dosta djece. Za razliku od srpskih sela u „muslimanskim“ selima je cvjetao život. To je dovelo do znatno većeg nataliteta „Muslimana“ u odnosu na ostale u Jugoslaviji; 14 promila, dok su Hrvati imali priraštaj od 8, a Srbi od 7 promila. Jedino su Albanci imali veći natalitet. Bošnjaci su bili u prosjeku daleko najmlađi narod u BiH. U predratnim godinama u Bosni i Hercegovini broj rođenih bošnjačkih beba je već bio oko 2/3 od broja ukupno rođenih beba, iako su Bošnjaci činili samo 44.3% stanovništva.
Dakle, Bosna i Hercegovina, ako se ne podijeli, će vremenom biti zemlja sa velikom većinom bošnjačkog stanovništva. To je jedan od razloga četničkoga genocida u Bosni i Hercegovini i njihovog insistiranja na podjeli Bosne i Hercegovine na etničke teritorije. Bošnjaci iz gradova također nisu imali velikih mogućnosti zapošljavanja. Zato su se okrenuli „maloj privredi“. („Mala privreda“ je bio komunistički izraz za privatne kompanije). I Hrvati kao i Bošnjaci su se okrenuli „maloj privredi“. Za početni kapital im je uglavnom poslužila ušteđevina zarađena u Njemačkoj. Posljednjih 20 godina pred rat je privatni sektor doživljavao procvat, a socijalistički krah. Tako se dogodilo da su Bošnjaci i Hrvati i ekonomski postali vitalniji od Srba. To je drugi krupan razlog četničkog genocida. Srbi nisu mogli podnijeti da „Turci“ i „ustaše“ ponovo budu „parajlije“. Znali su da vlada onaj ko ima pare.
Nije slučajno da su kasnije u ratu na meti četnika bili upravo oni Bošnjaci koji su bili uspješni u privatnom biznisu. Dakle, strateški interes Srba u Bosni i Hercegovini je da se ograde (Karadžić kaže „razgraniče“) od znatno vitalnijih Bošnjaka. Zato svako onaj ko pristaje na to „razgraničenje“ radi u srpskom nacionalnom interesu. S druge strane, budući da Bošnjaci žive tako raspoređeni da bi u svakoj etničkoj podjeli ostali razbacani u nekoliko nepovezanih enklava, podjela Bosne i Hercegovine bi značila siguran nestanak ovog naroda u skoroj budućnosti. Zato je smrtni neprijatelj Bošnjaka svako onaj ko dijeli Bosnu i Hercegovinu. Za Bošnjake ne postoji nikakav viši i značajniji cilj od jedinstvene Bosne i Hercegovine, jer je to pitanje života i smrti naroda. Zato se jedinstvo Bosne i Hercegovine ne može i ne smije trampiti za nekakvu ekonomsku pomoć, što se dogadja u „mirovnom procesu“.
Tražiti ekonomsku pomoć da bi se stavio potpis na podjelu Bosne i Hercegovine u bilo kojem pakovanju, je bio smrtni udarac i grijeh prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Egzistencijalne stvari za jedan narod kao što su suverenitet, teritorij i nacionalno dostojanstvo namaju cijene. Nikada čovjek ne trguje sa svojim životom. Isto tako država ne može trgovati svojim suverenitetom, teritorijem i nacionalnim dostojanstvom. Državnik nipošto ne smije dovoditi u pitanje te svetinje. Zato u svim državama na svijetu prilikom inauguracije predsjednik polaže zakletvu u kojoj se obavezuje da će i životom braniti ustav, suverenitet i granice domovine. Bosna nestaje iz jednog jedinog razloga: što je naš predsjednik Alija Izetbegović izdao te postulate spoznate kroz hiljadugodišnje iskustvo o državi.
Izvor teksta: Rat u Bosni i Hercegovini – politički aspekti, autor dr. Muhamed Borogovac
wpDiscuz
